Dva filma s lanjskog Cannesa

Prošlogodišnja revija filmova s Canneskog festivala u zagrebačkom Movieplexu ove je godine proširena naslovima s drugog od tri glavna svjetska festivala, Berlinalea, a ovaj put u program su uvrštena i zadnja ostvarenja veteranskih klasika kakvi su Alain Resnais, Carlos Saura i Marco Bellochio, čiji filmovi odavno nisu igrali u našim repertoarnim kinima. Dvije glavne atrakcije svakako su bile canneski pobjednik “Bijela vrpca” Michaela Hanekea, jednog od najuglednijih sineasta današnjice, i “Antikrist”, možda najšokantniji film velikog provokatora Larsa von Triera, no ovdje ćemo se usredotočiti na ostvarenja dvojice autora od kojih je jedan u nas znan po čuvenju, ali filmovi mu ovdje nisu bili javno dostupni, dok se za drugog ni u svijetu nije čulo do silnog uspjeha njegova vampirskog uratka tematski uspoređivana s hollywoodskom megaprodukcijom “Sumrak”.

Kao Buridanov magarac

Prvospomenuti autor Filipinac je Brillante Mendoza koji je između 2005. i 2009. snimio čak devet cjelovečernjih filmova stekavši status kontroverznog autora zainteresiranog za razne oblike erotizma, uključujući mušku i žensku homoseksualnost, te eksplicitne seksualne prizore. Na pitanje zašto je riječ o sineastu koji izaziva toliko oprečne reakcije odlično odgovara “Kinatay” (u slobodnom prijevodu “Klanje”), njegovo predzadnje ostvarenje kojim je prošle godine u Cannesu osvojio nagradu za najbolju režiju, ali i naveo popularnog kritičara Rogera Eberta da isti film proglasi najgorim u canneskoj povijesti. “Kinatay” je zapravo studija jednog karaktera, mladog protagonista koji u želji za boljom zaradom postaje nevoljnim suučesnikom užasne likvidacije. Riječ je o karakteru koji odlikuje silna neodlučnost i cijeli film zapravo slika njegovu kolebljivost, kolokvijalno rečeno bi, ne bi psihologiju kao mentalno stanje kojem ne može umaći. Implicitna neodlučnost s početka filma oko toga bi li se vjenčao s djevojkom s kojom ima dijete kulminira u filmskoj središnjici kad ne zna bi li pobjegao s poprišta skorašnjeg zločina ili možda pomogao žrtvi, a potvrdu dobiva u završnici, kad prethodnu tragičnu dvojbu zamjenjuje ona banalna – bi li pričekao zamjenu kotača na taksiju kojem je pukla guma i nastavio njime vožnju ili se ipak prebacio u kakvo drugo vozilo. Svaki protagonistov pokušaj suviše je mlak da bi proizveo promjenu, pa uvijek ostaje u prethodnom stanju za koje je zaslužniji netko drugi doli on sam – od braka koji je, naknadno se može zaključiti, više ideja njegove djevojke nego njegova, preko likvidacije kojoj se ni pasivno, a kamoli aktivno dovoljno odlučno ne suprotstavlja, do vožnje kući nakon zločina, kad se taksistova lagana ustrajnost pokaže efikasnijom od njegove želje za promjenom vozila. Moglo bi se čak reći da je ta osnovna problematika “Kinatayja” do neke mjere srodna priči o magarcu koji se nije mogao odlučiti između dva plasta sijena pa uslijed te neodlučnosti skončao od gladi, što baca kompleksnije i vjerojatno manje naklono svjetlo na lik nježnog mladića koji se kao naivna ovca neplanirano našao u hordi bešćutnih vukova. Sad ta ovca više nije samo dobrodušna, puna suosjećanja za ženu žrtvu koja ga na neki način može podsjetiti na vlastitu suprugu, nego i karakterno slaba; upravo iznimno uvjerljivo ocrtavanje takve individualne prirode čini okosnicu i forte Mendozina filma, pa se prigovori o besmislenom nasilju radi nasilja doimaju deplasiranim, tim prije što su i same scene mučenja, silovanja, ubijanja i komadanja žrtve naturalistički uzorno izvedene.

Ljubav dječaka i vampirice

Sasvim drugačiju ambiciju imao je švedski filmaš Tomas Alfredson kad je prionuo adaptaciji obimnog romana Johna Ajvidea Lindquista, koji je i potpisao scenarij. U osnovi riječ je o hororu, ali hororu s visokim umjetničkim ambicijama, na tragu okušavanja u žanru autora poput Dreyera (“Vampir”), Herzoga (“Nosferatu”) ili Kubricka (“Isijavanje”). “Neka uđe onaj pravi” film je sporog tempa, pažljivo komponiranih i koloristički izvedenih kadrova, a govori o rađanju prijateljstva i ljubavi između delikatnog 12-godišnjeg dječaka, izloženog školskom nasilju, i njegove vršnjakinje vampirice koja mora ubijati da bi preživjela.

U najboljoj švedskoj tradiciji film se ne skanjuje (suptilno) predstaviti erotizam na onoj krhkoj granici između kasnog djetinjstva i najranije mladosti, erotizam aseksualan ali zbog toga ništa manje erotičan, afirmirajući savezništvo onih različitih, društveno marginaliziranih i ljubavlju povezanih naspram mediokritetske, često opresivne okoline. Ublažen u odnosu na izvornik (motivi pedofilije i spolno-rodne kastracije, odnosno implicitne homoseksualnosti prigušeni su do neraspoznavanja), Alfredsonov film svejedno je dojmljiva oda plemenitosti nevine ljubavi, ljepoti tek propupalog puberteta te (benjaminovskoj) slobodarskoj katarzičnosti obrambenog nasilja.