Evropa traži da se stanarsko pravo prizna kao vlasništvo
Krajem siječnja Odbor za migracije, izbjeglice i populacije Vijeća Europe usvojio je rezoluciju koja bi izbjeglicama i prognanicima u zemljama Vijeća Europe, uključujući i bivše nositelje stanarskog prava, trebala olakšati povrat imovine koju su izgubili u kontekstu ratnih sukoba. Odbor se poziva na činjenicu da u 11 od 47 zemalja članica Vijeća Europe, i to pretežno u zemljama Balkana, Kavkaza i južnog Mediterana, živi 2,5 milijuna ljudi koji nisu u mogućnosti vratiti se u svoje domove. Stoga predlaže usvajanje takozvanih Pinheirovih načela o stambenom smještaju i povratu imovine izbjeglicama i raseljenim osobama, koja je 2005. godine sastavio Centar za stambena prava i deložacije (COHRE), savjetnička agencija UN-a, na čije sastanke Hrvatska ne šalje svoje predstavnike.
Izbivanje nositelja uvažiti kao opravdano
Spomenutu rezoluciju Odbor je, međutim, izglasao tek nakon što je delegacija Hrvatske jedina uložila amandmane koji su trebali drastično izmijeniti njezinu namjeru, naročito u dijelovima koji se odnose na povrat imovine bivšim nositeljima stanarskog prava. Predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac, koji je i član Odbora, pritom nije bio obaviješten o namjeri hrvatske delegacije da uloži amandmane, pa je na plenarnoj sjednici Odbora, kako nam je rekao, nastala neugodna situacija u kojoj je bio prisiljen pobijati amandmane svojih kolega. Odbor je na koncu odbio svih pet hrvatskih amandmana i rezolucija je usvojena s jednim glasom protiv.
Ono što je, po svemu sudeći, zasmetalo hrvatskim predstavnicima odnosi se na činjenicu da Pinheirova načela i rezolucija Vijeća Europe smatraju da je restitucija, odnosno vraćanje upravo onih kuća i stanova u kojima su izbjeglice i prognanici ranije živjeli, optimalan način njihova obeštećenja, pa mu stoga treba dati prednost pred drugim oblicima kompenzacije, primjerice pred stambenim zbrinjavanjem. Osim toga, rezolucija traži da se stanarska prava u “bivšim komunističkim sustavima priznaju i zaštite kao domovi” i “kao vlasništvo”, te da se odsustvo nositelja stanarskih prava koji su bili prisiljeni napustiti domove “uvaži kao opravdano”. Pinheriova načela smatraju i da “pravo na povratak ne smije biti predmet svojevoljnih ili nezakonitih vremenskih ograničenja”, kao što je to bio slučaj u Hrvatskoj, a ne bi trebalo ni “prejudicirati način konzumiranja” prava na povrat imovine, što znači da ga ne bi trebalo uvjetovati povratkom samih izbjeglica u Hrvatsku.
Pinheirova načela također govore da države ne bi trebale priznavati promjene statusa imovine “ako je do njih došlo uslijed oduzimanja slobode pojedincu ili prinude”. Od država traže i da se prisustvo drugih stanara u domovima izbjeglica ne koristi kako bi se “nepotrebno dugo kočio” povrat imovine, te da “bez odgode poduzmu korake kojima će se poništiti nepravična ili samovoljna provedba prava, kao i ona koja ima diskriminacijske posljedice”. U načelima i u rezoluciji Vijeća Europe vrlo se strogo definiraju okolnosti u kojima restitucija nije moguća, kao u slučajevima kada je imovina uništena i više ne postoji ili kada oštećena osoba dobrovoljno prihvaća neki drugi oblik kompenzacije.
Uzimajući u obzir neke objektivne okolnosti koje europskim institucijama, prije svega Europskom sudu za ljudska prava, vezuju ruke kada su u pitanju tužbe hrvatskih građana u kojima oni traže povrat imovine, poput činjenice da neke države još nisu bile članice Vijeća Europe kada je oduzimana imovina pa taj sud u takvim slučajevima ne može biti nadležan, rezolucija traži da se kao protuteža tome u obzir uzmu i “povijesni kontekst i političke obaveze članica” u pogledu poštivanja ljudskih prava.
Kada se proanaliziraju ovi zahtjevi, koje će Vijeće Europe uskoro tražiti od svojih članica, pa tako i Hrvatske, očigledno je da će Hrvatska morati značajno izmijeniti svoje zakone i prakse u pogledu povrata imovine. Naime, ona bivše nositelje stanarskog prava srpske nacionalnosti ne tretira kao vlasnike nekretnina, ne daje prioritet restituciji, ne uvažava opravdane razloge izbivanja građana srpske nacionalnosti iz svojih stanova, prilikom odlučivanja o povratu imovine rukovodi se nepravednim i diskriminirajućim zakonima, pa i moralno i zakonski sumnjivom dokumentacijom o vlasništvu, te rutinski odugovlači s vraćanjem imovine opravdavajući to činjenicom da u oduzetim stanovima žive druge osobe.
Sramotni postupci delegacije
Hrvatski delegati stoga su amandmanima na prijedlog rezolucije pokušali omogućiti očuvanje statusa quo u hrvatskoj praksi, i to ubacivanjem odredbi kojima bi se pitanje stanarskog prava tretiralo na temelju diskriminirajućih zakona ili onih po kojima se prioritet ne bi davao restituciji, već stambenom zbrinjavanju ili, pak, onih prema kojima bi se povrat imovine omogućio samo onim izbjeglicama koje se žele vratiti u Hrvatsku. U dva amandmana hrvatska je delegacija tražila i mogućnost pozivanja na “relevantne slučajeve” iz prakse Europskog suda za ljudska prava, prije svega na slučaj Blečić protiv Hrvatske, u kojemu se sud proglasio nenadležnim za odlučivanje o oduzimanju društvenog stana koji je vlasnica srpske nacionalnosti napustila bojeći se za vlastitu sigurnost. Drugim riječima, kako je objasnio Pupovac, “svi ti amandmani za cilj su imali devalviranje osnovne intencije rezolucije, a to je priznavanje instituta stanarskog prava”. Na sjednici Odbora Pupovac je rekao i da ova rezolucija, osim što ima humanitarni karakter, istovremeno ima i karakter osude politika koje dovode do masovnog raseljavanja stanovništva, ali i služi njihovoj prevenciji, budući da se postavlja pitanje bi li ratni vođe takve politike uopće provodili da su bili svjesni kako će morati omogućiti povrat imovine uz goleme financijske troškove. U svjetlu ovakve interpretacije, postupci delegacije Hrvatske, čiji su građani i sami bili žrtve progona, ispostavljaju se još sramotnijima.