Garažiranje svakog smisla

Kažu da umjetnost produhovljuje, čak i onda kada pokazuje ružne stvari. Konzekventno tome, iz kazališta bismo trebali izaći nekako bolji nego kada smo u njega ušli, čak i onda kada nije lijepo ono što vidimo na sceni. Zaista, nije bilo ničeg lijepog u onome što smo prošle subote vidjeli na premijeri predstave “Garaža”, u režiji Ivice Buljana. Bilo je puno odvratnog i ružnog, ali iz Zagrebačkog kazališta mladih sigurno nismo izašli produhovljeniji.

Predstava je tjednima najavljivana kao šokantna, puna makljaže i krvi, a publika se intenzivno brusila, naročito nakon vijesti koje su stizale iz New Yorka, gdje je “Garaža” u slavnom teatru “La MaMa” imala svoj inozemni debi. Tako se na zagrebačkoj premijeri “Garaže” pomalo činilo kao da smo i svi mi upravo sada s one strane Velike bare i, eto, gledat ćemo naše kako nastupaju u svjetskoj umjetničkoj ligi. Bilo je nešto više društvene kreme u prvim redovima, fotoreporteri su bili agresivniji nego obično, a u zraku se osjećala atmosfera iščekivanja nečeg glamuroznog. Poslije svega što smo vidjeli pitamo se zašto je ta prekooceanska reklama, koja je porezne obveznike koštala milijun kuna, uopće bila potrebna.

Gomilanje nasilja

Što smo to zapravo gledali? Prema romanu Zdenka Mesarića, predstava “Garaža” je priča o dječaku Binatu koji odrasta u nekoj provincijskoj nedođiji, uz majku dijabetičarku i oca alkoholičara, koji premlaćuje Binata i sve oko sebe kada god stigne. Da bi obitelj nekako preživjela, otac trenira Binata, uz psovke i batine, za nastupe u garaži gdje se, u atmosferi probisvijeta i lumpenproletera, do krvi bore lokalni snagatori, a kladionica radi punom parom. Predstava prolazi tako što gledamo kako otac kod kuće teško premlaćuje Binata i kako Binat u garaži premlaćuje druge, a nakon sat i pol postaje potpuno nejasno ili potpuno nevažno tko okrvavljen leži na podu a tko je na nogama. U taj ćumez, u kojem ima svega, od vulgarnosti preko čupanja kose do seksa, na kraju se ugurala i priča o “eutanazijskom turizmu” – pojavljuju se političari koji bi od te socijalne zabiti htjeli napraviti lokaciju za masovno obavljanje eutanazije što bi i turistički moglo biti interesantno… Sve se završava tako da mrtve, ranjene i okrvavljene iznose sa scene uz glazbeni krešendo splitskog benda TBF, koji cijelo vrijeme “igra” na pozornici.

Što je bila ideja predstave, pitamo se ošamućeni na izlazu iz dvorane? “Ispis zastrašujućeg scenarija iz nama bliske budućnosti”, kaže u programskoj knjižici Dubravka Vrgoč, direktorica ZeKaeM-a. Dobro, ali zašto je predstava tako bezdušno hladna? Problem “Garaže” je u tome što ne ostavlja nikakav prostor za sućut, a o mogućnosti da se formira bilo kakav tip angažiranijeg refleksa nema ni govora. Gomilanje nasilja proizvelo je u publici samo efekt tupe ravnodušnosti i nekog mazohizma da se gleda dalje. U pravu je Robert Weinstein, kazališni kritičar koji se nakon izvedbe “Garaže” u New Yorku pita zašto ljudi vole ovakav tip kazališta, iako znaju da će u njemu “dobrota ostati slomljena i satrta”? Vjerojatno je da je redatelj Ivica Buljan podlegao istom tipu provokacije kao i čitava civilizacija: ako se pogledaju udarne teme u medijima ili repertoar TV filmova, vidljivo je da se bjesomučno šopamo beskorisnim informacijama, u kojima nasilje zauzima udarno mjesto i na kraju, potpuno pogubivši konce, tražimo još. Filozofski gledano, kao što kaže Denis de Rougemont, moderna civilizacija toliko je proširila svoje granice i toliko je postala komplicirana “upravo zato da bismo se izgubili u neodgovornoj bezimenosti”. Predstava “Garaža” je upravo to – neodgovorno bezimena predstava, umjesto da se u vlastito ime suprotstavi toj neodgovornosti o kojoj govori.

Šteta inače dobrih glumaca

Eho nezadovoljnika na zagrebačkoj premijeri, kojih nije bilo malo, govori kako bi floskuli o kazalištu “koje postavlja pitanja i koje razgolićuje” trebao doći kraj, a trebalo bi je zamijeniti angažmanom upravo u ime te “slomljene dobrote” koju gledamo svuda oko sebe.

Drugu veliku štetu “Garaža” je napravila prema vlastitim glumcima. Četvoro prvaka ZKM-a: Ksenija Marinković, Sreten Mokrović, Doris Šarić Kukuljica i Nina Violić, jednako kao i Frano Mašković, Barbara Prpić Biffel i Vedran Živolić, zaista se nisu morali spuštati ispod nivoa svojih glumačkih mogućnosti da bi igrali “fizički teatar” kada je to mogao i bilo tko drugi. Konačno, “upotrijebljen” je i Slaven Tolj kao scenograf, a splitski glazbenici, TBF, s Mladenom Badovincem na čelu, bili su tek živa pratnja jedne morbidne fantazmagorije.

Predstava “Garaža”, koja govori o “turbulentnom vremenu u kojem zajednički dijelimo tranzicijsku nesreću”, nikoga neće potaknuti na pitanje u kakvom to svijetu živimo. O takvom svijetu gutamo invazivne informacije neprestano. Ona neće pokrenuti nijedan živac prema bilo kakvoj ljudskijoj promjeni, jer je ni sama ne naslućuje.

Pa što onda hoće “Garaža”? Hoće “pomaknuti granice naše nelagode”, kaže Dubravka Vrgoč. To imamo svaki dan. Zar je to funkcija kazališta?