Jedan udžbenik, više historija

U knjizi “Pisati povijest iznova” bavite se poviješću udžbenika povijesti, koji su bili na snazi u Hrvatskoj u dvije Jugoslavije i nakon njih, u devedesetim godinama. Zašto su udžbenici i nastava povijesti tako važni u formiranju svijesti različitih generacija stanovnika?

– S jedne strane udžbenik povijesti za većinu stanovništva predstavlja jedinu knjigu povijesti koju će pročitati. U sklopu cijele nastave povijesti, jer udžbenik sam po sebi tu nije dovoljan, stječemo neki bazičan pristup prošlim događajima. Tu nisu toliko bitne konkretne informacije, činjenice, njih ionako najvećim dijelom zaboravimo, koliko pristup, na jedan način formirana kultura sjećanja. A ona se prenosi putem škole. I to je važno. Jer, ta kultura povezana je i s drugim diskursima koji postoje u društvu, što sve zajedno formira naš odnos spram prošlosti.

Strategija dejugoslavizacije

Slovenski sociolog Rastko Močnik kaže da izvore ideologije državotvorne fašistoidnosti treba tražiti u lektiri. Dakle, primarno u nastavi književnosti, a tek onda i u nastavi povijesti, kao također pripovijesti. Bitno je i da nas ti sadržaji zaskaču u formativnim godinama, između djetinjstva i odraslosti, kad deremo klupe.

– Da, udžbenici se čitaju u ono posebno vrijeme kad se mladi ljudi formiraju. Na njemačkom jeziku se za proces obrazovanja kaže Bildung. Taj izraz uključuje riječ das Bild, dakle slika, a u općem smislu i predodžba, pa onda i predodžba o prošlosti. Ta predodžba uključuje cijelu sliku prošlosti, koja je sukonstitutivna i za našu sliku vlastitog identitet. Zato je važan Bildung.

Najočitije promjene paradigmi u pisanju udžbenika izvršene su nakon stvaranja novih država na ovom prostoru. Navodite riječi Charlesa Jelavicha, koji je proučavao udžbenike prije 1914., da oni nikako nisu pripremali učenike na ono što će ih čekati u novoj, prvoj jugoslavenskoj državi. Skočimo li odmah preko Jugoslavije na devedesete, recite jesu li tadašnji udžbenici dobro pripremili izlaz iz starog i svijest o potrebi novog suživota?

– U prvim godinama nakon proglašenja nezavisnosti pa sve do 1996-97. ti udžbenici su u prvom redu nastojali legitimirati novo političko stanje, državnu neovisnost. U tome su bili žestoki.

Strategija tog programa može se, kažete, nazvati i dejugoslavizacijom.

– Na mnogo mjesta u knjizi govorim o tome kako udžbenici trebaju spremati ljude i na suživot, iako sam svjestan da to u kontekstu hrvatske udžbeničke historiografije i njezine kritike odmah dobiva etiketu jugonostalgičarstva i sl. No, tu još nema suptilnosti u razgovoru. Želim naglasiti da suživot ne podrazumijeva nužno život u istoj državi, jer su-živjeti treba uvijek i u svakom slučaju, ma kako državne zajednice bile posložene. Za Hrvatsku danas postoji problem suživota etničke većine s manjinama i problem suživota sa stanovništvima susjednih država. Zato tek sada trebamo toliko pričati o suživotu, iako Jugoslavija više ne postoji.

Umjesto toga udžbenici su, tako i piše u nastavnom programu iz 1994., shvaćeni kao “oružje političke borbe”? To je zahtijevalo regresiju već dosegnutog nivoa znanstvene, metodičke i druge stručne svijesti u izvedbi nastave?

– To je baš ključno mjesto! Postavlja se pitanje kako se doživljava zadatak škole u društvu uopće. Ako je njezin glavni zadatak da od građana stvori poslušne i vjerne pripadnike nacije, da “nacionalizira” cjelokupni život društva, onda je možda nešto i uspjelo.

Uz mnogo nasilja, ne samo nad istinom, već i nad vlastitom djecom.

– Ako želimo da mladi ljudi postanu kritični i slobodni građani u svojoj užoj i široj zajednici, onda to nije dobar put. Moja knjiga pokazuje da se u Hrvatskoj nastavlja praksa iz 19. i cijelog 20. stoljeća po kojoj se škola i nastava povijesti žestoko politički instrumentaliziraju za ciljeve kao što su širenje nacionalne svijesti, lojalnost prema državi, patriotizam i sl. U takvoj situaciji nije čudo što stradavaju i neke povijesne istine i dosegnuti stupanj znanstvene metodologije. Zato je o školi općenito nužno razmišljati na jedan drugi način.

Jedan udžbenik za sve

Problem nisu samo udžbenici, već i novokomponiranje odnosa npr. Srba i Hrvata u Hrvatskoj, na novim osnovama. Povjesničar Drago Roksandić voli reći da Srbi u Hrvatskoj trebaju iskoristiti svaku priliku da istaknu svoj udio u povijesti Hrvatske. Pitanje je samo kako, dakle je li još uvijek vrijeme separacije dvaju “korpusa” nejednakih snaga ili treba ići za integrativnim projektima?

– Nisam sposoban u ovom trenutku prepoznati neku posebnu historiografiju Srba u Hrvatskoj, neku školu, smjer bavljenja.

Pisci okupljeni oko SKD “Prosvjete”, npr. Čedomir Višnjić, već dosta sustavno elaboriraju svoje viđenje Drugog svjetskog rata.

– Mislim da treba nadići neko etničko razlikovanje unutar pisanja povijesti. Treba polaziti od teme, a zatim od određenih vremenskih i geografskih koordinata. Svako povijesno istraživanje, povijesno razmišljanje zahtijeva temu, neko istraživačko pitanje i neki vremenski i geografski okvir. Mislim da nije produktivno uvoditi i neki poseban etnički okvir. Jer, koje god teme da se u Hrvatskoj dotakneš, ona uključuje i srpsku i hrvatsku “stranu” priče.

Koliko onda uopće ima smisla odvajati nastavne planove i programe, npr. putem “Dodatka udžbenicima povijesti” autora Snježane Koren, Magdalene Najbar-Agičić i Tvrtka Jakovine? Može li uopće razdvajanje biti rješenje ogorčene borbe za “udžbeničke istine” ili je ono uvijek potaknuto željom za jačanjem propagandne pozicije “svojih”, pri čemu ne smijemo zaboraviti da većina i manjina nisu u istoj poziciji s obzirom na odnose moći?

– “Dodatak” je na početku bio naručen kao dodatak za manjinu, ali je počeo biti prihvaćan za sve učenike o temama iz najnovije povijesti. I iz te perspektive on ima puno smisla. Jer, najnovija povijest je posebno poglavlje nacionalne povijesti. I tu “Dodatak”, ne kao poseban udžbenik već kao nastavno pomagalo, ima apsolutno pozitivnu ulogu. I opet bih naglasio – za sve! Nema potrebe pisati udžbenike za posebnu publiku.

Smisao udžbenika povijesti mogao bi biti i baš to da se etnički različiti građani međusobno upoznaju.

– “Dodatak” je bio dobro napisan i stoga što je uključivao multiperspektivnost, ne samo etničku. I to je put koji treba slijediti i razvijati. A on već postoji u nekih novijih autora. Dakle, ne treba imati dva udžbenika, srpski i hrvatski, već u istom udžbeniku različite poglede na neuralgične točke najnovije historije.

To ne treba brkati s pravom manjine da ima udžbenik na svom jeziku i pismu. Što mislite o pokušaju da se stvore jedinstveni balkanski udžbenici povijesti koje je, također kao dodatni nastavni materijal, dao izraditi Centar za demokraciju i pomirenje u jugoistočnoj Evropi (CDRSEE) iz Soluna, a u Hrvatskoj su prevedeni i objavljeni pomoću HHO-a kao suizdavača?

– To je interesantno jer se uklapa u jednu evropsku tradiciju. S njom su počeli, kako znamo, Francuzi i Nijemci, a bilo je i pokušaja usklađivanja nacionalnih historiografija na nivou EU-a. Tu bih opet naglasio da najvredniji mogući rezultat nije imati jednu knjigu s najmanjim zajedničkim nazivnikom prihvatljivim svima, već multiperspektivnost u istom udžbeniku. Nisam analizirao te udžbenike, ne znam kakav je rezultat…

Rekao bih neujednačen, kvalitativno, ne nacionalno.

– Jesu li korišteni u školama i kako?

Nikako.

– Znam kolegu koji je bio član komisije njemačko-poljskog pomirenja. Ta komisija postoji godinama i potpuno je neuspješna. Praktički nisu napisali ni rečenicu zajedno. Ne mogu se dogovoriti ni oko kronologije, jer već sam izbor datuma, gdje se preferiraju jedni događaji spram drugih, čin je interpretacije. Nedavno nam je na jednom simpoziju ispričao to svoje negativno iskustvo. Ali oni još rade po principu traženja konsenzusa oko nekih povijesnih događaja.

“Peglanje” povijesti

Konsenzualna istina može u znanosti biti kontraproduktivna. Da ne govorimo o potrazi za novom političkom korektnošću, kao cenzuri?

– Da. I to je opasno. To može samo “peglati” povijest, što onda postaje nekorektno i politički opasno, jer relativizira odgovornost. Zato je bolje mladim učenicima omogućiti pristup multiperspektivnosti, različitim pogledima, makar oni ne bili u međusobnom skladu.

Jesmo li onda, barem kad je škola u pitanju, nemoćni pred silinom revizionizma koji nas zatrpava? Mora li svaka kultura sjećanja završiti kao kultura zaborava?

– Čitajući moju knjigu netko bi mogao steći dojam koji bi navodio na skeptični relativizam. Da je cijela historiografija puka sluškinja političkih moćnika i da trebamo biti radikalno skeptični spram svakoga tko tvrdi da piše dobru povijest. No, to nije tako. Isto tako, moramo uvesti razlikovanje u samom pojmu revizionizma. U jednom smislu revizionizam je prirodno stanje za historiografiju, budući da svaka generacija, svaka škola mišljenja ima pravo na svoje viđenje prošlosti. No da bi bio plodonosan, revizionizam mora slijediti neke općepriznate profesionalne standarde. Ne smije se zaboraviti da stručna interpretacija nije isto što i osobno mišljenje pisca. Uvijek postoji mogućnost pisanja dobre i ozbiljne historiografije. A ona pomalo dolazi i u ove krajeve. S njom će doći i nove interpretacije i novi udžbenici, a s njima, nadajmo se, i kvaliteta koja već postoji u nekim novijim udžbenicima povijesti u Hrvatskoj.

U današnjih mladih generacija stvorio se obrambeni mehanizam, izraženiji no u socijalizmu, da uopće ne žele znati a kamoli zauzimati stavove spram najnovije prošlosti. Oni osjećaju da im se nešto presnažno nameće i od toga bježe. To ne treba čuditi, “istina otaca” sve donedavno je bila ubilačka, ali opasno je i njezino beskonačno potiskivanje?

– Primjećujem tu tendenciju, no ne mogu je kao stranac do kraja razumjeti. Ono što znam je da kad bi se ispričalo i druge povijesti, pa i nacionalne, na drugačiji način, dodirujući i druge teme, dakle ne samo diplomatsku, političku i ratničku povijest, već i npr. rodnu, kulturnu, onu svakodnevnog života itd., predmet bi postao ljepši, privlačniji i u tom smislu prihvatljiviji. A tako bi bolje služio i svrhama škole i obrazovanja, što se već događa u nekim novijim udžbenicima.

No, i tu su nove opasnosti. U slici budućnosti Borisa Budena iz devedesetih godina: naprijed idu konkvistadori, a za njima misionari. Prvi juriš je prošao, sad treba miriti na razvalinama smisla.

– Sad više nisu problem toliko udžbenici koliko nastavni planovi i programi. Izdavači imaju vezane ruke i mali prostor slobode. Puno njih i taj mali prostor iskorištava, no pogled bi trebalo podići prema ministarstvima i stručnim službama.

U dijelu knjige koji ste nazvali “Tematskim migracijama” govorite o nizu primjera “klizanja identiteta” kad se isti događaji vrijednosno preformuliraju s obzirom na upletene aktere, npr. srpsko-hrvatski odnosi u Balkanskim i Prvom svjetskom ratu, koji su iz naklonosti prešli u neprijateljstvo, a sve na pozadini balkanističke konstante o “divljim Arnautima”.

– To je zanimljiva priča jer pokazuje kako neke mentalne sheme, strukture razmišljanja, ostaju kao konstante i kroz različite države, razdoblja, političke režime. Općenito se misli kako svaka vlast piše povijest iznova. No, to je samo djelomično točno, dok se u procesima dugog trajanja, npr. kroz 20. stoljeće kojim sam se u istraživanju bavio, uočava i transverzalnost u različitih udžbeničkih historiografija. To je dobar primjer kako bazična struktura jedne priče ostaje ista. Mijenjaju se samo neki akteri, dok je balkanizam konstanta.