Jednom terorista, uvek terorista

 “Beogradska šestorka”, optužena za međunarodni terorizam, kad je konačno nakon šest meseci počelo suđenje, nalazi se na slobodi. U iščekivanju novog pretresa 24. marta pokušavaju se vratiti u životnu kolotečinu, koliko god to bilo moguće nakon pola godine zatvora. Neki od njih izgubili su po 20 kilograma, neki baš i nisu u psihički najboljem stanju. Zahvalnicu mogu poslati državi Srbiji.

Ratibor Trivunac, jedan od optuženih anarhista i čovek koji se u optužnici i policijskim izveštajima spominje kao organizator “terorističke grupe”, govori za “Novosti” šta zapravo stoji iza svega.

– Ja nisam planirao nikakvu akciju. To je fabrikacija. S obzirom na to da je mali broj anarhista u Srbiji koji aktivno deluju, pretpostavio sam da će se pažnja okrenuti ka nama. Uhapsiće nas i pokušaće nešto da nam prišiju. Npr. izazivanje opšte opasnosti, što je krivično delo i samo po sebi je opasno jer ako ponovo počiniš bilo koje krivično delo, onda si povratnik i ulaziš u jedan mračni tok u pravosudnom sistemu. Kad smo bili uhapšeni, policija je pokušavala da iznudi priznanje da smo učestvovali u napadu na grčku ambasadu, što je većina nas odbijala. Dali su nam dokument u kom je pisalo da smo osumnjičeni za izazivanje opšte opasnosti, što sam i očekivao. Računao sam da će nas odvesti kod sudije i da ćemo onda pravno da se teramo, da se bunimo i dokazujemo da nemamo veze sa tim. Računali smo na lišavanje slobode od 48 sati. Dok smo sedeli u ćelijama, odjednom nam javljaju i shvatamo da smo optuženi za međunarodni terorizam. Tada cela stvar postaje neverovatna i u tom trenutku sistem kreće da te melje. Došao sam u situaciju da su me svi u zatvoru sažaljevali. Stvar je toliko glupa da ne postoji način da ozbiljno braniš svoju tezu. Treba samo videti obrazloženja u kojima piše da smo mučki ugrozili imovinu i živote, dok u samoj optužnici piše da nismo ugrozili nikoga, što znači da je čitava stvar mogla da bude okarakterisana samo kao neki prekršaj, remećenje javnog reda i mira. Strana na kojoj stoji obrazloženje je u stvari prazna.

Posle izlaska uhvatila me logoreja

Poprilično mašte bi trebalo za popunjavanje. Iskonstruisana je i čitava akcija tako da ispadne kao zavera, čak i kao teroristički akt. Šta se tu u stvari desilo?

– S obzirom na to da nisam učestvovao, mogu da sklopim priču samo iz optužnice i policijskog izveštaja. U izveštajima se pojavljuje priča kako sam ja koordinisao akciju, ali ne navode se niti se objašnjava kakva je veze između mene i, recimo, Tadeja Kurepe, koji je takođe uhapšen. Nije predočena. Piše da je on sa jedne strane kontaktirao ljude koji su se našli sa mnom što je rezultiralo napadom na ambasadu, gde su se pojavili neki ljudi koji su navodno poznavali isključivo mene. Tu je prikazana jedna hijerarhijska grupa što je u suprotnosti sa našom ideologijom i praksom. Postoje neverovatna priznanja na sudu koja se ne poklapaju sa onima u policiji. Bili su prisiljeni da priznaju, i to posebno devojka koja ima svega 19 godina i dečko koji je teško oboleo od epilepsije. To dobiva jednu odvratnu dimenziju. Kad se vide policijski izveštaji, ispada da sam ja organizovao sve njih i organizovao napad, a da su mi oni podnosili izveštaj, nakon čega sam ja rekao da akcija nije uspela. Ispada da su oni svi bili kao neki spavači teroristi, a da sam ih ja aktivirao. Čista groteska. Sve je prepuno bizarnosti i kontradiktornosti.

Možda bi i bilo tako da niste završili u zatvoru na pola godine. Kako si se osećao u tim trenucima, bespomoćan da išta promeniš?

– Da, to je najtragičnije. Nismo imali prava da komuniciramo sa ostalima i to mi je teško padalo. Ne možeš nikoga da ohrabriš. Imao sam potrebu da im napišem i kažem da će biti sve OK, a nemogućnost da to uradim bila je posebno frustrirajuća. To je kao kad bi postojala duša koja kad čovek umre lebdi nad telom. Vidiš šta se sve dešava, a ne možeš ni na kakav način da reaguješ, potpuno si bespomoćan da na bilo koji način skreneš pažnju na bilo šta. Zato me uhvatila logoreja nakon što sam izašao iz zatvora. Jedva sam dočekao da pričam sa nekim. Ono šta me jačalo kroz ceo proces je činjenica da sam dobivao permanentnu konfirmaciju naših političkih teza. Odavno smo govorili da zatvori nisu institucije koje sprečavaju kriminal, već stvaraju ljude gorima nego što su bili. Nema elemenata resocijalizacije, postoji samo odmazda sistema koji ne može da izađe na kraj sa ljudima koji su se iz raznih razloga odlučili za kriminalna dela. To je notorna činjenica. Svako ko je ušao izašao je gori. Ja sam u potpunosti izgubio pojam o vremenu. Toliko se izmestiš iz realnog života da sam počeo da pravim planove o životu u zatvoru za naredne tri godine, koliko je najmanja kazna za delo međudržavnog terorizma. Već sam razmišljao kako bi bilo dobro da nas barem prebace u Zabelu, tu ima blok za teroriste. Ima još dvoje ljudi, pa imaš i vodu, možeš da pišeš. Sve je bilo prihvatljivo, samo da ne bude 12 godina, samo da je tri godine. Tu shvatiš koliko te sistem melje i koliko nemaš više dodira sa stvarnošću.

Samo anarhizam brani pojedinca

Pre ovog slučaja si privođen zbog paljenja američke zastave za vreme boravka Josepha Bidena u Beogradu. Taj akt simpatišu čak i desničari i tu dolazimo na jedno šizofreno tlo gde se ne razlikuju razlozi tvog bunta i onog kad je paljena ambasada. Za socijaldemokrate se izdaju Miloševićevi SPS-ovci, Tadićev DS, a Milorad Vučelić se smatra balkanskom verzijom Che Guevare. Postoji li način da vaše delovanje pokažete kakvim ono jeste, a ne onakvim kako ga mediji i država prikazuju?

– Od svih partija SPS-ovci još i najbolje razumeju socijaldemokratiju. Međutim, oni su grupa najtragičnijih karijerista, ali su obrazovaniji od kadrova u ostalim strankama. Kad uhvatiš nekog vaterpolistu iz DS-a, sa njim ne možeš da pričaš o socijaldemokratiji jer on ne zna šta taj pojam znači. Gledao sam Cvetkovića kad je govorio da je budućnost socijalno odgovorna država sa potpuno slobodnim tržištem. To je suludo, ali oni su eksplicitni sa svojom pozicijom. Sve novine sam čitao u zatvoru. Imao sam vremena na pretek, pa sam čitao i nešto što nikad ne bih. I onda vidim takve gluposti kao npr. ono plivanje za vidovdanskim krstom koje slave i opštine u kojima su navodno socijaldemokrate na vlasti. Kako napraviti distinkciju između našeg delovanja, da nešto što sam uradio nisam uradio zato jer sam četnik i nacionalista? To je nemoguće u ovom trenutku. Jednostavno, ideologije se reprodukuju kroz državne ideološke aparate gde su mediji bitan element. Možeš da funkcionišeš samo kroz njihove kontradiktornosti i da izboriš sebi poziciju da te veći broj ljudi podržava zbog nečega što nisu ni razumeli. Imaju na iracionalnom nivou odnos prema nečemu, a onda da im obrazloziš na način koji će biti svaren.

Anarhizam je ideologija koja je sa jedne strane najeksplicitnija i najkoherentnija u odbrani individualnih prava čoveka. Nacionalizam nameće odnos zajedništva i kolektivizma koji se u anarhizmu dijalektički razume kao deo ideologije. Mi imamo brdo ljudi koji dolaze iz liberalnog miljea ka nama jer smo mi jedini suštinski antinacionalisti i suštinski na poziciji slobode individue. Ali, svaki liberal će braniti Zorana Đinđića, a kad kažeš da je on čovek koji je polivao pivom vola sa Radovanom Karadžićem na Palama, reći će da je bio takav trenutak. To je samo nacionalizam uz “pametniji način”, da se ostvare “nacionalni ciljevi”. Govori se o slobodi, pravu za narod, a pod različitim sistemima se krše ta prava.

Iracionalan odnos svakako dolazi iz neznanja, a u takvoj situaciji proizvodnja straha savršeno funkcioniše. Banalan je primer, ali rekao si mi da si imao problem i prilikom iznajmljivanja stana jer niko nije želeo da primi “međunarodnog teroristu”?

– Dok sam šetao ulicama ovih dana nije bilo neprijatnih scena. Ljudi mi prilaze da se rukuju, čestitaju, pozdravljaju pesnicom u vazduhu, ali kad se dođe do konkretnog nivoa, onda nastaju problemi. Niko ne želi da bude upleten u slučaj međunarodnog terorizma. Da nije tragično, to bi mi delovalo kao dobar humoristički film. Znaš kako izgleda kad te izvedu iz bloka ćelije do advokata? U ta dva minuta dok stojiš pričaš sa ostalim zatvorenicima. Kad im kažem da sam tu zbog međunarodnog terorizma, onda se upitaju šta to znači.

Sete se valjda 11. septembra?

– Da, ideje su neverovatne. Da nije tragično, sve bi bilo izuzetno zabavno. Optužnica će pasti. Sudiće nam se najverovatnije za remećenje javnog reda i mira jer za izazivanje opšte opasnosti mora da postoji konkretan slučaj sa ugroženim konkretnim ljudima i imovinom. Ovde je plamen ugašen rukom, nije bilo ljudi i nema slučaja.

Tražićemo pravdu i u Strasbourgu

Da li ćete tražiti odštetu na kraju?

– Svakako ćemo ići do Strasbourga. Meni i mojim drugovima i drugaricama neko mora da plati što nas po ulicama prepoznaju kao međunarodne teroriste. Moraju da plate i što su povezali našu organizaciju koja ima problem da u jednoj hegemoniji nazadnih ideja objasni da anarhizam ne podrazumeva besmisleno nasilje. To su politički i lični problemi. Prvo ćemo goniti sve sudije koji su učestvovali u produžavanju pritvora, sve članove sudskog veća, sve policajce i komandire koji su se nasilno ponašali i učestvovali u fizičkoj i psihičkoj represiji, pa onda osobe koje su učestvovale u prekvalifikaciji dela. Postoji službena beleška policijske kvalifikacije da je reč o izazivanju opšte opasnosti. Direktno na naredbu Slobodana Radovanovića (republički tužilac) delo je prekvalifikovano. Verujem da će nas na kraju osuditi za nešto, ubeđen sam da će to biti prekršajno delo što podrazumeva dva meseca zatvora. Mi ćemo zahtevati odštetu za prekoračenje kazne, a uložićemo i žalbe na presudu. Ne znam kako ću putovati uopšte. Kad ukucate moje ime, na netu piše da sam međunarodni terorista. Zanima me kako ću ja u New York.

Ma kako ćeš za početak iz Srbije?

– Da. Život mi je obeležen time. Svi koji me poznaju znaju da sam čovek koji se bavi knjigama. Ideja da sam međunarodni terorista je smešna.

Zanimljiv je taj odnos sistema odnosno države prema vama i prema desničarima za koje često nalaze razumevanja. Često vas trpaju u isti koš kao dva ekstrema, o čemu nam je i tvoj advokat Srđa Popović pričao. Uzmimo za primer ubice Bricea Tattona gde su pohapsili počinioce, uskoro kreće suđenje momku koji je učestvovao u paljenju američke ambasade… Brojni su primeri, ali nalogodavci nikad nisu otkriveni.

– Strašno je to. Strašno je kad se na televiziji pojavi Boris Tadić i kaže: “Mi ćemo se razračunati i sa levim i sa desnim ekstremistima.” Onda se pitaš da li je taj čovek normalan. Mi nismo retardi iz opozicije nacionalističkog tipa. Mi znamo Borisa Tadića, ljude oko njega. Znamo sa kim je Boris Tadić duvao marihuanu, znamo kome je Boris Tadić čuvao stražu dok se tripovao da je radikalni levičar i hteo da pravi crvene brigade. Znamo šta je radio sa ženom. On nije čovek koji nije svestan te činjenice. Baš zato jer je i sam bio u mladosti u tom miljeu, verujem da je to jedan od razloga odmazde prema nama. Demokratska stranka ideološki sa nama ima mnogo veći problem nego sa nesposobnom desničarskom opozicijom jer bolje poznajemo teoriju i praksu socijaldemokratije od njih samih.

Kako vidiš navodno razračunavanje države sa desničarskim pokretima, bilo navijačkim bilo političkim?

– Ne mislim da država ima legitimitet da zabrani Obraz jer ga je ona i formirala. Jedino može da ih raspusti. Zabrana je direktna laž. To je igranje sa ljudima koji znaju ko je, kad i na koji način formirao Obraz. Potpuno identična situacija postoji u Nemačkoj. Tamo su pokušali da zabrane NDP zato što su nacisti. Ispostavilo se da celokupno rukovodstvo radi za njihov DB. Oni i danas postoje kao partija i prilično su veliki. Na nivou EU čak postoji internacionala fašističkih organizacija koje rade za tajne službe svojih država. Zovu se European National Front, a u njoj su u NDP, Forza Nouova Alessandre Mussolini, Falanga iz Španije, pa i Obraz. Država može jedino da raspusti svoje fašiste, ne da ih zabrani jer ih je sama i formirala.