Kad ti “Konzum”, “Spar” i “Diona” deru kožu

Dio hrvatskih proizvođača, uglavnom mali i srednji poduzetnici koji se bave djelatnošću u koju se već dvadeset godina zaklinju sve vlade i premijeri, isti oni koji su u dobroj mjeri i kumovali pustošenju proizvodnje u Hrvatskoj, već godinama nekim velikim trgovačkim kućama, kako stranim tako i domaćim, plaćaju svojevrsni reket. Naime, žele li svoje proizvode plasirati na police trgovina, prinuđeni su trgovcima za ulazak u posao besplatno dati svoje proizvode prema njihovoj unaprijed definiranoj vrijednosti u kunama. Iznosi variraju ovisno o trgovačkoj kući i o veličini trgovine pojedinog trgovačkog centra.

Branko Ivanišević, dugogodišnji srednji poduzetnik, proizvođač plastičnih artikala – vaza, tegli za cvijeće, lavora, zdjela, škafova, vješalica za robu… – iskustva s takvim reketarenjem ima s dvije velike trgovačke tvrtke, “Konzumom” i “Sparom”.

Kajin nema vremena jer ruši Vladu

– Sa “Sparom” sam radio dvije godine, a da bih svoje proizvode mogao plasirati, morao sam pristati da im za ulazak u njihove trgovine poklonim, dakle besplatno dam svoje proizvode u vrijednosti od deset tisuća kuna. Kako sam radio s četiri “Sparove” trgovine, lako je izračunati da sam im dao robe u vrijednosti od 40 tisuća kuna, a sve to za, kako taj svoj reket trgovci eufemistički nazivaju, “razvoj trgovine” – kaže Ivanišević. Naglašava kako je sve to uhodano “deranje” malih i srednjih proizvođača uredno zavedeno u poslovne knjige, ali je pitanje koliko je ono legalno.

– Riječ je o tome da je sva ta gratis roba što sam je morao dati “Sparu”, želim li ući u njihove trgovine, uredno fakturirana kao da sam je normalno naplatio, a za nju nisam dobio ni lipe. I sad ono najgore: s obzirom na to da je iznos fakturiran, ja na nj moram platiti i PDV i porez na dobit, iako nisam ostvario nikakvu dobit, dapače ostvario sam čisti gubitak budući da sam proizvode dao besplatno. Osim toga, važno je reći da kada i pristanete na takvu igru, trgovac ne jamči doslovno ništa, ni količinu proizvoda koju će kupiti, ni tempo dostave, ni duljinu trajanja te poslovne suradnje, a najmanje jamči poštivanje dogovorenih rokova plaćanja isporučene robe – nastavlja Ivanišević.

Prije otprilike pola godine kontaktirali su ga iz “Konzuma” u kojemu su pokazali znatan interes za njegove proizvode i tijekom telefonskog razgovora, a na njegovo inzistiranje, uporno su tvrdili kako će na plasman njegovog plastičnog asortimana pristati bez posebnih uvjeta.

– Međutim, po dolasku u Zagreb na sastanak, na koji sam ponio uzorke svih svojih proizvoda, odjednom su okrenuli priču. Rekli su mi kako “Konzum” ima 90 velikih trgovina i da me ulazak u svaku pojedinu košta tri tisuće kuna u gratis robi, što bi značilo da bih im trebao isporučiti besplatnu robu u vrijednosti od 270 tisuća kuna, a želim li posao proširiti i na njihove manje trgovine, kojih ima na stotine, za svaku bih trebao dodati još 500 do tisuću kuna u robi. Eto, sad računajte koliko bi me koštao posao s “Konzumom”. I onda na taj iznos još pribrojite PDV i porez na dobit. Riječ je o golemom izgubljenom novcu – zaključuje Ivanišević.

Također prije oko pola godine na vlastiti zahtjev našao se i sa saborskim zastupnikom Damirom Kajinom, požalio mu se i zatražio od njega pomoć, ali ovaj mu je, ako je vjerovati Ivaniševiću, odgovorio kako sada prioritetno radi na rušenju Vlade pa će se njegovim problemom zabaviti tek po uspješnom okončanju tog posla! Bijesan i ogorčen, Ivanišević je na kraju odlučio reći zbogom poslu s velikim trgovačkim kućama i raditi isključivo s manjim trgovcima. Ako ništa, kaže, radi se poštenije.

Pelješenje proizvođača

I kolega mu Darko Koren, koji proizvodi plastične štipaljke, svakodnevno plaća danak. Jedan je od rijetkih koji je u posao s “Konzumom”, još davno i stjecajem okolnosti, ušao bez obveze plaćanja reketa za štipaljke izložene u “Konzumovim” trgovinama, ali ga zato posao s tvrtkom “Diona” skupo košta. U dokumentu naziva “Uvjeti poslovanja”, što ga je potpisao s tim poduzećem, Koren je pristao na gotovo nevjerojatne uvjete i dozvolio da mu, kako je to slikovito rekao jedan sugovornik, skinu gaće. Dužan je “Dioni” plaćati pet posto rabata na distribuciju, još toliko fantomskog super rabata pa tri posto bonusa za razvoj i unapređenje i, na koncu, tisuću kuna za uvođenje svakog novog proizvoda u asortiman “Dioninog” dućana.

– I tako vam ja na kraju balade, u samome startu, samo na pristajanje poslovanja s trgovcem, gubim 20 posto prihoda – kaže Koren i dodaje da su ovakva pravila igre zavladala ulaskom na tržište velikih trgovačkih lanaca. Problema, tvrdi, u principu ima sa svima, ali u prljavštinama prednjače upravo domaći vlasnici trgovačkih centara.

Naime, nakon što jednog proizvođača već u startu dobro opelješe, trgovci potom neodređeno dugo igraju na iscrpljivanje – u principu dok njima odgovora – ne poštujući rokove plaćanja. Kako kažu naši sugovornici, silan novac gube zbog abnormalnih kašnjenja u isplatama. Koren tako i danas ima otvorene račune s “Konzumom” još od svibnja prošle godine, iako je ugovoreni rok za isplatu bio ionako nerazumnih 90 dana. Zbog toga je bio primoran angažirati jednu agenciju kako bi njezinim posredstvom, a raznim cesijama i kompenzacijama, uspio iskamčiti svoj novac, ali mu sada i ta agencija uzima 6,5 posto od svakog naplaćenog računa.

Sve u svemu, ova dvojica poduzetnika, a tvrde da samo u njihovoj okolici ima na desetke koji dijele istu sudbinu, ogorčeni su zbog uvjeta u kojima moraju poslovati i reketom koji trgovcima moraju plaćati.

Kažu da se nikada trgovci prema proizvođačima nisu ponašali tako ucjenjivački i potcjenjivački. U isto vrijeme, vlasti su puna usta proizvodnje, ali se stalno upire unaprijediti i pomagati trgovinu i to nauštrb proizvodnje. Dok se sve to događa, oni koji bi trebali nešto poduzimati, recimo Đuro Popijač, Nadan Vidošević i HUP, uporno šute.

Indolentna Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja

U Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja nisu nam znali odgovoriti može li se smatrati legalnom ovakva praksa koju primjenjuju trgovačke kuće, odnosno njihovo uvjetovanje ulaska u posao besplatnom robom. Kako su napisali u svom odgovoru, na to se pitanje “ne može jednoznačno odgovoriti”. Odnosno, nisu odgovorili gotovo ništa konkretno pa su otkrili nevjerojatnu tajnu kako “u prvom redu potpisnici ugovora moraju voditi računa o tome da su ugovori koje potpisuju zakoniti”. Stoga i ne čudi da se toj Agenciji u trinaest godina njezina postojanja s problemom o kojem pišemo nije javio ni jedan jedini proizvođač. Međutim, u jednom dijelu dopisa piše da “naplaćivanje ulaznih naknada dobavljačima od strane trgovaca na malo sa stanovišta prava tržišnog natjecanja samo po sebi nije nedopušteno, a precizna procjena može se dati tek poslije analize konkretnog slučaja, a nedopuštenim bi se moglo smatrati ako bi se time narušilo tržišno natjecanje. Npr. ako bi proizvođač i trgovac plaćanje ulazne naknade ugovorili sa svrhom da trgovac na policama neće držati i istovrsnu robu nekog drugog proizvođača”.