Kapital i obiteljske vrijednosti

Liberalni konzervativac sintagma je koja možda najbolje opisuje ideologijski profil Jasona Reitmana. Sin hollywoodskog hitmakera Ivana Reitmana, Jason Reitman u kinematografski je svijet zakoračio nezavisno produciranim uracima koji su, međutim, otpočetka imali distribucijsku podršku jedne od hollywoodskih major kompanija, što svjedoči o širokoj prihvatljivosti njegovih djelomično provokativnih filmova. Proslavio se drugim cjelovečernjim ostvarenjem “Juno”, pričom o 16-godišnjoj djevojci koja slučajno zatrudni, a onda umjesto da pobaci odluči roditi i dijete dati na usvajanje.

Otpuštanje radnika širom Amerike

S jedne strane taj je film imao liberalne sastavnice: nije bilo moraliziranja oko maloljetničke trudnoće a kamoli njezine osude, čemu treba dodati da je naslovna junakinja, utjelovljena u iznimnoj Ellen Page, više nalikovala djevojčici nego djevojci, što je samo po sebi pomalo provokativno, a uz to je, usprkos nježnim godinama, bila iznimno zrela, što je bio dobrodošao prilog afirmaciji odgovorne tinejdžerske emancipiranosti. S druge strane, film je kritizirao tzv. nezrelost muškarca mlađe srednje životne dobi, koji je sa svojom suprugom planirao usvojiti junakinjino dijete, te odlučno odbacio mogućnost erotskog povezivanja takva muškarca s maloljetnom Juno, u koju se dotični počeo zaljubljivati. Iako je jasno pokazano kako je supruga usvojiteljica mediokritetska osoba bez razumijevanja za svog supruga, koji osjeća da je izdao vlastite snove kad je od rockerskog fana postao uspješan poslovni čovjek, naposljetku tvorci filma zajedno s Juno podržavaju upravo takvu suprugu, a muškarčevu zanesenost ekstraordinarnom maloljetnicom, koja mu je pobudila divna sjećanja na bolju prošlost, kritiziraju kao regresiju u adolescenciju. Očita je poruka kako je konvencionalan brak, koliko god bio nezadovoljavajući, ipak iskaz tzv. zrelosti te da je poželjno u njemu ostati, dok je potencijalna veza između muškarca mlađe srednje dobi i tinejdžerice, koliko god ta tinejdžerica bila mentalno zrela, prokazana kao iluzija.

Srodne idejne pozicije Reitman plasira i u svom zadnjem filmu “Ni na nebu, ni na zemlji”, kojem je u središtu putujući specijalist za otpuštanje zaposlenika u vrijeme aktualne ekonomske krize. Taj je protagonist iznimno privlačan i situiran samac (George Clooney) čija je životna filozofija individualističko nezavisnjačka, te na svojim predavanjima, što mu je dodatni izvor prihoda, metaforički poučava polaznike kako sa sobom trebaju nositi što manje materijalne i emocionalne prtljage. Ryan Bingham, kako je junakovo ime, isprva zauzima poziciju kulerskog negativca, samodostatnog i samozadovoljnog, ali neodoljivo šarmantnog “killera” koji za gazde na lijep način obavlja prljav posao – otpušta zaposlenike širom Amerike, tako da im da uvjerljivu, a posve lažnu nadu kako će firma koju predstavlja skrbiti za njihove interese i pomoći im pronaći novo zaposlenje. No onda u radnju ulazi mlada i beskrupulozna Natalie (Anna Kendrick) da bi preuzela ulogu pravog negativca, onog koji prljavi posao obavlja prljavo. Međutim, suprotno uobičajenoj dramaturškoj shemi, Natalie se ubrzo iz kučke pretvara u dragu i ranjivu osobu koja pati jer ju je dečko napustio i koja će već negdje na sredini filma, uz punu podršku autora, Binghamu dijeliti lekcije povodom njegova “egoistično-isprazna” i, ključna riječ, “nezrela” načina života. A na kraju filma junak će biti i gorko kažnjen – taman kad se zaljubio u ženu koja mu, misli on i gledatelji zajedno s njim, savršeno odgovara (Vera Farmiga kao emancipirana Alex), otkrit će da je ona udana i da joj je veza s njim ponajprije bila bijeg od bračno-obiteljske rutine.

Spas u obitelji?

Sama (dokumentaristička) završnica donosi pak iskaze otpuštenih ljudi – prikazanih i na početku filma kad su uslijed uručenih im otkaza očajnički strahovali za svoje obitelji – koji redom svjedoče kako su silan stres otpuštanja prebrodili jer su imali ljubav i podršku istih tih obitelji. Dok privlačan i imućan junak ostaje sam i usamljen sa sada beskorisnim mu individualističko-nezavisnjačkim svjetonazorom, jer što će mu sve bez ljubavi, neugledni šljakeri sretni su bez posla i prihoda jer grije ih obiteljska toplina.

Iako su bračno-obiteljski odnosi u filmu prikazani vrlo nelaskavo, mjestimično i depresivno, a neobavezni odnos Ryana i Alex, nasuprot njima, odiše ljepotom i erosom, završna je poruka kako brak i obitelj, kakvi god bili, ipak pružaju radost, dok je život bez konvencionalno oblikovanog emotivnog vezivanja naposljetku osuđen na nesreću. Film promovira upravo ono što je Laura Kipnis raskrinkala u svojoj sjajnoj knjizi “Protiv ljubavi”, a to promovira jer kapital (kao i vlast u bilo kojem društvenom uređenju) puno lakše kontrolira samovoljno porobljene ljude nego izvanredne pojedince koji ne mogu izgubiti ništa osim svoje slobode.