Liga najgorih iz naroda

Zdravko Mamić opet luduje. Sad se istakao ozbiljnim rektalnim alpinizmom. Srpskim novinarima rekao je da će na mundijalu navijati za Srbiju.

– Znam da ima mnogo onih koji će mi iz niskih pobuda to zamjeriti, ali usprkos njima, ja ću vam držati palčeve u Južnoj Africi. U Srbiji imam mnogo prijatelja s kojima se čujem i s kojima sam u odličnim odnosima – rekao je Maminjo u neviđenoj tur-operatorskoj avanturi po Bliskom istoku.

Iza ove ulizivačine krije se, dakako, najprozirniji materijalni interes: Zdravko Mamić obnovio bi jugoslavensku nogometnu ligu.

– Smatram da je ta liga više nego realna. Sigurnost tih mečeva trebala bi biti prepuštena državi, a možda jedan od prijedloga može biti onaj po kojem navijači godinu ili dvije dana ne bi išli na gostujuće utakmice. Potrebno je poboljšati infrastrukturu, a uvjeren sam da će i od TV prava doći značajan dio prihoda. Dinamo u ovom trenutku ima proračun od 15 milijuna eura, od čega nam Grad Zagreb daje pet milijuna, ali mi tu sumu u narednih nekoliko godina moramo prepoloviti.

Potonula Kakanija

Ideja je vrijedna prezira. Gotovo sve ono što je najgore i najniže uplelo se u neki projekt obnove bivše zajednice. Ponajprije su to kriminalci – njihove su jugo-veze u ratu bile pokidane tek kraće vrijeme, 1992. i 1993. godine. Oni su tada imali, govoreći jezikom Vojislava Koštunice, “više od autonomije, manje od države”. Već 1996. jugo-kriminalci su imali razvijenu federaciju, koja federira, kako bi to rekao Vladimir Bakarić, više od ijedne dosadašnje zajednice slavenskog juga. Srbi po potrebi uskaču u Hrvatsku, Hrvati posluju po Timočkoj krajini i dalje, sve do Bugarske – to je i Titu bio neostvaren san – a Crnogorcima i Albancima samo je nebo granica. U pljačkaškoj bandi Pink Panter, za koju se donedavno smatralo da je ekskluzivno srpska, otkriven je nedavno i Hrvat. Zajednica turbo folka također je postala nalik na saveznu državu. Uz kriminalce, tu su sad i neki sportaši, kao i njihove navijačke skupine.

Nije li rat, simbolički, baš i započeo na nogometnom terenu, na zelenom travnjaku Maksimira 13. svibnja 1990. godine, kada su navijači pokazali svoje agresivno lice? Koje ne skrivaju do danas?

Gostovanja Crvene zvezde ili Partizana u Splitu ili Zagrebu, kao i Hajduka i Dinama u Beogradu, obnovila bi, po prirodi sportskih i masmedijskih pojava, već skoro zaboravljene kolektivne mržnje, čiji se korijeni nisu osušili. Cijena koju bi građanski mir platio zbog profita nekolicine nogometnih menadžera društveno je posve neprihvatljiva. Osim toga, nije li to korak prema obnovi Jugoslavije?

Jugoslavija je bila čudna država, nalik na Austro-Ugarsku, zvanu Kakanija. Kako piše Robert Musil u “Čovjeku bez svojstava”: “Uopće, što se sve ne bi dalo reći o potonuloj Kakaniji! Bila je, na primjer, carsko-kraljevska, a bila je i carska i kraljevska! Jednom od dviju oznaka, k.k. ili k.u.k. bila je obilježena svaka stvar i svaki čovjek, ali bi uza sve to trebala cijela tajna znanost da bi se uvijek sigurno moglo reći i razlikovati koje ustanove i osobe treba oslovljavati s k.k. a koje s k.u.k. Zvala se službeno Austro-Ugarska Monarhija ali je prihvaćala da je se usmeno zove Austrija, dakle imenom kojeg se svečanom državnom zakletvom odrekla, ali kojeg se pridržavala u svim emotivnim stvarima, kao znak da su emocije baš tako važne kao što državno pravo i naredbe nikad nisu bile identične životnoj stvarnosti. Po svom je ustavu Kakanija bila liberalna ali su njome upravljali klerikalno. Upravljalo se klerikalno ali se živjelo slobodoumno. Pred zakonom su svi građani bili jednaki, samo nisu svi bili građani. Imali su parlament koji se tako žestoko koristio svojom slobodom da su ga obično držali zatvorenim, ali imali su i neki paragraf za hitnu potrebu, pomoću kojeg se moglo i bez parlamenta i svaki put kad bi se svi poradovali apsolutizmu, kruna bi odlučila kako se opet mora vladati parlamentarno. Takvih je cveba bilo mnogo u toj državi, a tu su se računale i one nacionalne borbe koje su s pravom izazivale radoznalost Europe, a danas se sasvim pogrešno prikazuju…”

Otpuhnuta Jugovina

Bila je takva i Jugoslavija. Po ustavu bila je demokratska država ali se zavrtalo šiju onima koji su to shvaćali preozbiljno. Službeno se zvala SFR Jugoslavija ali su je svi zvali Juga ili Jugovina. Iako je bila diktatura, u njoj se živjelo slobodoumno, pa i frivolno. Građani su bili ravnopravni ali, kao u Kakaniji, nisu svi bili građani. Parlament je držao visoko razvijenu zastavu slobode, ali se slobodom nikada nije koristio u svrhu slobodne diskusije, jedinu gdje bi to još imalo smisla, nego samo za paradu. Takvih je cveba bilo mnogo u toj državi, a tu su se računale i one nacionalne borbe koje su s pravom izazivale radoznalost Europe, a danas se sasvim pogrešno prikazuju. 

Još 1987. većina ljudi u toj zemlji nije ni u snu razmišljala o državnoj alternativi, a najjači njeni profesionalci – Marković, Šerbedžija, Matvejević, Mandić, Pejaković, Kusturica, Sidran, Bregović – još su 1991. bili za njeno očuvanje. Energiju rušenja stvarala je frustracija osrednjih duhova, neuspješnih pisaca, promašenih glumaca, diletanata-povjesničara, od Ekmečića do Tuđmana, loših pjesnika i drugorazrednih umjetnika… Spregu lirike i topova, npr. kod Karadžića i Noge, Slavoj Žižek nazvat će, po uzoru na američki vojnoindustrijski kompleks, “vojno-pjesničkim kompleksom”, posve opravdano. Stvaraoci druge lige zapad htjeli su manje države kako bi se sami sebi činili većima – tu je umjetnička bit problema. Rade Šerbedžija, najpopularniji jugoslavenski glumac svih vremena, ostracizam nije doživio zato što je bio Srbin, nego zato što je bio Veličina – nepodnošljivo za vojsku salijerija oko njega. Loši glumci jedva su čekali priliku da mu zariju nož u leđa. Taj salijerijevski kompleks bio je pogonsko gorivo rata, iako se mnogo toga pravdalo domoljubljem.

Miroslav Krleža, najmoćniji um slavenskog juga, bio je gola protivnost tom kompleksu. “Drug Krleža, kao hrvatski nacionalist…”, rekao je jednom prilikom Vladimir Bakarić Krleži. Šuvar se zapanjio: “Kako drug Krleža može biti hrvatski nacionalist?” pitao je. “Pa vidite”, rekao je Bakarić, “postoje dvije vrste hrvatskih nacionalista; jedni koji misle da je hrvatskom narodu u svakom slučaju bolje van jugoslavenskog okvira i drugi koji, iako su nacionalisti, misle da je Hrvatima bolje u Jugoslaviji. E vidite, drug Krleža spada u takve…”

A sad bi i drug Mamić tražio bolje strane jugobalkanskih integracija. Ako ono što je bilo dobro i najbolje u Jugoslaviji nije bilo dovoljno snažno da je sačuva od propasti, onda svakako ni ono što je u njoj bilo najgore ne može donijeti ništa dobra. Jugoslawische Bundesliga? Nein, danke!