Ljubav u doba utilitarizma

Nakon što je prevalila šezdesetu, prestižna britanska novinarka Lynn Barber odlučila je zajahati val demonizacije erotskih odnosa između odraslih muškaraca i tinejdžerki, objavivši autobiografsku priču iz vlastite mladosti, smještenu na početak šezdesetih, uoči procvata tzv. swinging Londona. Priča je to u kojoj se ona sa svojih 16 odnosno 17 godina iz očitog koristoljublja druži s otprilike dvostruko starijim imućnim i neuglednim muškarcem, usput se nadajući kako će se spetljati s njegovim lijepim prijateljem. Kad naposljetku otkrije da je šonjo kojeg je iskorištavala oženjen i da ima djecu, što mu nije smetalo da nju zaprosi, na oduševljene njezinih roditelja željnih društvenog uspona, uvrijeđena sponzoruša s oksfordskim ambicijama okrivljuje za svoj usud sve oko sebe, ne videći ni najmanju odgovornost u sebi samoj. Završnica priče stoga se pretvara u moralku o iskorištenoj maloljetnici koja doduše priznaje da ju je “zavodnik” opskrbio mnogim znanjima o klasičnoj muzici, Bergmanovim filmovima i luksuznim restoranima, no poentira tvrdnjom kako ju je ponajviše naučio onom što žali da je naučila, a to je da ne vjeruje ljudima. Ta je dramatično mišljena tvrdnja popraćena patetičnim zaključkom kako ju je naukovanje u školi života “oštetilo”, pri čemu je autorica posve nesvjesna svoga nevjerojatnog licemjerja.   

Modifikacija glavnih karaktera

Popularni pisac Nick Hornby i njegova tadašnja djevojka a sadašnja supruga, producentica Amanda Posey, odlučili su otkupiti filmska prava na priču i pretočiti je u scenarij. Dakako, da bi mogla na plećima nositi pozamašni budžet i dobro se prodati, filmska je verzija morala učiniti neke značajne promjene, jer Hornby i Amanda Posey, vjerojatno svjesni, blago rečeno, diskutabilne pozicije autorice-pripovjedačice, nisu željeli izravnu prilagodbu njezine ispovjedne priče, nego izrazitije fikcionaliziranu, s junakinjom koja bez puno problema može zadobiti punu naklonost gledatelja. S druge strane, bez obzira na značajnu modifikaciju glavnih karaktera, čini se da im namjera nije bila odvesti priču u smjeru podobnjačkog moraliziranja, nego pod krinkom pouke suptilno upozoriti kako mlada junakinja, a posredno i sama Lynn Barber, nije nevinašce kakvim se doima, a bome ni da gotovo dvostruko stariji muškarac s kojim se spetljala nije tek beskrupulozni zavodnik koji zaslužuje bespogovornu osudu. U prilog teze o sofisticiranim autorskim namjerama svjedoči i angažman ugledne danske sineastice Lone Scherfig za redateljsku izvedbu, autorice koja je veliku međunarodnu afirmaciju doživjela prije desetak godina “Talijanskim za početnike”, prvim filmom Dogme koji je režirala žena.

Filmska verzija štiva Lynn Barber, u nas naslovljena “Sve o jednoj djevojci” (“An Education” u izvorniku), naglasak stavlja na (roditeljsku) težnju za socijalnim usponom i na ondašnji mladalački “intelektualni” bunt, ponajprije nadahnut šikom francuskog egzistencijalizma, ali i zgodno povlači paralelu između odnosa koji junakinje klasičnih romana Charlotte Brontë i Jane Austin imaju sa svojim karizmatičnim i tajnovitim muškarcima te odnosa junakinje filma Jenny (Carey Mulligan) i njezina karizmatičnog muškaraca s tajnom Davida (Peter Sarsgaard). Naime, Jenny je ljubiteljica tih klasičnih djela viktorijanskog razdoblja, a u zbilji joj se događa usporediva erotska avantura, baš kao što se junakinjama romana sestara Brontë ili Jane Austin događalo da u zbilji iskuse ono o čemu su s uzbuđenjem čitale u romantičarskim romanima.

Ustupak vladajućem moralu

No dok završni obrati u spomenutim viktorijanskim klasicima otkrivaju plemenitu stranu dotad dvojbenih muških protagonista i omogućuju skladnu bračnu luku kao nagradu za obrazovane, moralne i (relativno) emancipirane junakinje, završni obrat u ovom filmu središnji muški lik pretvara u oženjenog serijskog zavodnika koji ne ostvaruje nego ruši junakinjine snove. Pa ipak, pažljivija analiza, kroz niz signala prosutih filmom, navodi na zaključak da je David prema Jenny gajio iskrenije osjećaje nego ona prema njemu, da ju je tako mladu a već vrlo zrelu i obrazovanu respektirao zbog nje same, dok je ona u njemu manje vidjela ljubavni (njihov prvi seksualni odnos preskače se kao gotovo irelevantan, Jenny bez ikakva entuzijazma dočekuje njegovu prosidbu), a više materijalni interes, uključujući tu i sav onaj svijet glamurozne zabave i putovanja u koji ju je uveo, sav taj “svijet bez granica”.

Uglavnom, rasplet njihove veze koji poražavajuće raskrinkava Davida doima se kao nužan i površan ustupak vladajućem moralnom kanonu, dok se u finijim slojevima filma skriva njegova prava istina – junakinja je dijelom proračunata utilitaristkinja kojoj je veza sa starijim ljubavnikom donijela malo štete i puno zanimljivih iskustava, a svakako dragocjen okus slobode u vremenu ispred kojeg je tek stajala prava pustolovina emancipacije.