Lože šokirane stvarnošću
Furiozna predstava Boruta Šeparovića “Srce moje kuca za nju”, premijerno izvedena prije nekoliko dana u Hrvatskom narodnom kazalištu, apsolutno nikoga nije ostavila ravnodušnim, pri čemu su jedni bili iskreno ganuti a drugi ozbiljno ljuti. Pokazala je da je u domaćem kazalištu, u kojem se posljednjih godina jedva nešto micalo, definitivno stvoren plimni val neke nove teatarske poetike i drugačijih redatelja. Grupa “mladih i gnjevnih” o kojima smo već pisali, u koju uz Šeparovića spadaju Oliver Frljić, Anica Tomić, Jelena Kovačić, Dario Harjaček i Miran Kurspahić, prerasla je fazu javnog ekscesa i osvojila teritorij novog artizma i društvenog značaja. Radi se o kazalištu vrlo osjetljivom ne samo za socijalne teme, već i za “istinu kazališne proizvodnje”. Takav teatar ne samo da zabada prst u oko vlastitom društvu, nego to čini estetskim sredstvima drugačijim od dosadašnjih. Više nije dovoljno samo glumiti i igrati pametne komade, potrebno je autentično svjedočanstvo na pozornici, koja na klasičan način više ne može pratiti prilično histeričnu hrvatsku stvarnost.
Lice i naličje nacije
Redatelj Borut Šeparović neprestano polemizira sa stereotipima, svetim istinama i tabu temama hrvatskog društva, jer nam taj galimatijas zapaljivih floskula već 20 godina izlazi i na uši i na nos. U predstavi “Srce moje kuca za nju” izabran je hrvatski nogomet kao generator različitih tipova iluzorne svijesti, mitomanske identifikacije i pumpanja najsirovijeg nacionalizma. Da li ljudi imaju što za jesti i da li su stvarno sretni nije važno: preko nogometa društvo se neprestano održava u stanju pojačanog adrenalina, uz popratne scene masovne (nacionalističke) psihoze, dok u takvoj razdražljivosti potpuno izostaje orijentacija prema realnom svijetu, problemima, živim ljudima i važnijim vrijednostima.
Hrvatsko narodno kazalište izabrano je za ovu izvedbu namjerno i u njemu se dogodilo ono što još nikada nije. Sa spuštenim oslikanim zastorom Vlahe Bukovca, koji tako svečano nosi naziv “Hrvatski preporod”, među pozlaćenim anđelčićima, baroknim ogledalima i crvenim tepisima, publiku je dočekala sirova dinarska muzika Marka Perkovića Thompsona, dok su viđeniji ljudi u ložama vrtjeli glavom. “Nije korektno”, govorili su sebi u bradu nakon premijere, a Šeparović je za početak postigao ono što je htio: iza tog umivenog lica nacije, koje tako pompozno reprezentira Hrvatsko narodno kazalište i njegova odabrana elita, krije se musavo, nadureno lice, koje bi stalno da se s nekim obračunava i da prekopava stare grobove.
U toj šizofrenoj raspolućenosti između lažne slike koju nacija ima o sebi i onoga kako ona realno izgleda, napravljena je ova predstava. Njezina izvedba nalik je na ironičnu koreodramu u kojoj je socijalno-politički kontekst važniji od onoga što gledamo. Dok uz autentični glas zapjenjenog komentatora gledamo plesnu rekonstrukciju pobjede hrvatske nogometne reprezentacije nad Engleskom na Wembleyju, pred nama se rastvara pitanje – metodom pretjerivanja i začudnosti – zašto nam se u sličnim situacijama tako iskolače oči, u koje mi to vrijednosti stvarno vjerujemo i kakvo društvo želimo u odnosu na ono u kakvom živimo.
U predstavi, na kojoj je surađivao i Oliver Frljić, angažirane su plesačice plesnog centra “Tala”, koreografiju su osmislile Tamara Curić i Larisa Lipovac, no pravi dramaturški obrat događa se u drugom dijelu kada se nakon plesnog krešenda na pozornici pojavljuje 11 nezaposlenih žena prijavljenih na Zavodu za zapošljavanje.
Priče nezaposlenih žena
U dresovima hrvatske nogometne reprezentacije, s rukom na srcu i pred tom elitom u svečanoj garderobi, one pričaju svoje tužne priče. Sve su radile marljivo 20 i više godina, mnoge su diplomirale na raznim fakultetima, ali sve su završile u nekoj musavoj čajnoj kuhinji, kao spremačice, iscijeđene od raznih boleština i na kraju bačene na ulicu. Kratko rečeno, ono što se nekada zvalo život njima se pretvorilo u govna.
Ove hrabre žene bile su autentični socijalni eksponati jednog umjetničkog koncepta koji je morao dovesti prave žrtve jednog sistema da bi govorio o njegovim zabludama i lažima. Taj spoj plesa s ironijskom zadrškom na temu nacionalnog padanja u trans i autentičnog iskaza žena, koje danas predstavljaju samo redni broj na burzi rada, najvredniji je moment predstave. Dokumentarno kazalište, povijesna svjedočanstva, naturščici na sceni postali su praksa onog najboljeg od evropskog teatra, pa “Srce moje kuca za nju” pokušava na domaćem terenu, u “hramu nacionalne kulture”, nepatvorenim iskazom najugroženijih ispitati koliko taj nacionalni ponos i kulturna savjest zaista vrijede. “Ja sam Hrvatica i imam sina od 19 godina i kada bi ponovno izbio rat, za ovakvu Hrvatsku ja ne bih dala da on u njega ode”, rekla je mirno jedna od tih žena pred 700 ljudi.
Na kraju i najvažnije od svega, Borut Šeparović i njegovi uspjeli su proizvesti “veliki prasak”, nacionalni šok suočavanja s istinom, zbog čega predstavu “Srce moje kuca za nju” više nego preporučujemo.