Malo Karađorđevo u Saboru

Nećeš naći ništa o čemu se u Hrvatskoj svi ili skoro svi slažu kao oko toga da danas ne postoji nikakva službena politika prema Bosni i Hercegovini. Nakon što je službeni Zagreb u prvoj polovici devedesetih bio do grla zakopan u bosanskom blatu, koje je i sam stvarao, sada je zavukao glavu u pijesak i o BiH odbija imati ikakav stav. Zapravo, možda ga i ima, ali nitko ne zna što je to, ni čemu smjera, a jedini put kada se to stanje pospane nezainteresiranosti prekida su izbori. Tada BiH opet postaje silno zanimljiva, jer otamo treba dočarati glasove hrvatskih birača koji su – razmislite, sjetite se – itekako znali utjecati na izborne rezultate.

Uskoro bi, međutim, i taj mali mostić mogao biti demontiran. Kroz raspravu o promjenama hrvatskog Ustava sve se više probija do jučer vjerolomna ideja da glasanja u bosansko-hercegovačkoj “dijaspori” više ne bi bilo. Zapravo, bilo bi ga, ali bi se nekako uredilo da ono ne bi smjelo utjecati na ishod izbora i odlučivati tko će formirati vlast u matičnoj državi. Ne trebaš biti velike pameti da se dosjetiš kako je ovome uvelike kumovao sve mršaviji utjecaj HDZ-a na Hrvate u BiH, a ne prestaju dosađivati ni oni u Bruxellesu, koji traže da im se maknu s očiju ovi ostaci aneksionističke politike iz devedesetih.

Plišana aneksionistička šapa

Uskoro će tako sigurno i biti. Ali, onda se netko dosjetio da bi bilo dobro naći načina da se ta omekšana, da ne kažemo plišana aneksionistička šapa nad BiH još nekako sačuva. I odlučeno je da se donese posebna saborska deklaracija o pomoći Hrvatima u BiH. Što bi odlučeno, bi i provedeno. Prijedlog deklaracije napisan je, već u prosincu je trebao biti pušten u proceduru, no u posljednji trenutak to je odgođeno. Ali, kako ga je Andrija Hebrang već uvelike koristio u predsjedničkoj kampanji u BiH, to je zasigurno potvrda najava da je odgoda privremena i da će prijedlog deklaracije uskoro u saborske brusionice.

Te najave dolaze iz redova alternativnih organizacija, udruga i medija, koji su prvi otkrili da se u kotlovima saborske kuhinje nešto ovakvo sprema. Preciznije, učinila je to zagrebačka podružnica regionalne Inicijative mladih za ljudska prava, manje poznata nevladina udruga, kojoj međutim ide u zasluge i što je otkrila ovu malo poznatu, da baš ne kažemo skrivanu činjenicu. Naime, iako je prijedlog deklaracije objavljen na saborskim web stranicama, on je otišao u gluhe uši jer o tome ni slova nisi mogao pročitati u velikim medijima. Registrirali su ga samo ovdašnji alternativni portali (H-alter, Zamirzine…), dok je u BiH dočekan s napregnutom pažnjom.

Nikakvo čudo. Sam naslov deklaracije iritira jer je upućena samo hrvatskom narodu u BiH, i to s pravopisno glupom, ali politički indikativnom greškom. Pun naziv prijedloga je Deklaracija o potpori Hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini u procesu ustavnih promjena, a ovo “hrvatskom” napisano je velikim slovom. Istinabog, u samom tekstu potpora se proširuje i na druga dva naroda, bošnjački i srpski, ali kako se usto daje podrška viđenjima ustavnih promjena “hrvatskih predstavnika” u BiH, vidi se da je predlagaču više na srcu naslov (bez obzira na to o kakvom se pravopisnom kriplu radilo) nego tekst.

Zbog toga je spomenuta Inicijativa mladih izdala saopćenje u kojem je odapela strijele na sve sporne dijelove deklaracije, prvenstveno ovaj, smatrajući da je deklaracija morala biti upućena ne samo hrvatskom narodu (pa makar i zajedno sa srpskim i bošnjačkim), nego svim državljanima BiH. Ovako, tvrdi se, iz Zagreba je otišla poruka da se Hrvatska zalaže za nove podjele kroz ustavne promjene i tako se na najgori način miješa u unutrašnje stvari prvog susjeda. Zato se zaključuje da se ta deklaracija ne može se drukčije shvatiti nego kao pokušaj novog-starog “nacionalističkog” patroniziranja BiH.

To čovjek zbilja može otprve prihvatiti, iako ne baš u dlaku s istom argumentacijom Inicijative mladih. U deklaraciji (točnije u njenom obrazloženju) kaže se da bi najbolje ustavno rješenje za BiH bila država federalnog tipa, što doista izgleda prihvatljivo, osim u tome da nije na Saboru Hrvatske da se za to zalaže kroz raspravu u koju ga nitko nije pozvao. S druge strane, Inicijativa se zalaže za “građansku i demokratsku BiH”, očito smatrajući da je to u najljućoj opreci prema federalnoj državi, što naravno nije točno, naprotiv realno je da jedini put do građanske države vodi baš kroz federaciju, plus zaštitu manjinskih prava svih naroda pored konstitutivna tri.

Ono po čemu ova zlosretna deklaracija ne samo da je nacionalistička, nego kroz nju piri i duh malog Karađorđeva, leži na drugoj strani. U njenoj tvrdnji da su bosansko-hercegovački Hrvati najveće žrtve rata u BiH, što je ne samo bezobrazno potcjenjivanje bošnjačkih žrtava, nego se tu zgusnulo i mnogo više od toga. Prije svega, prešućuje se da je hrvatske žrtve skrivila ponajprije agresivna, bezumno konkvistadorska politika Franje Tuđmana i službenog Zagreba, a ne Bošnjaci i Srbi, kako se očito implicira. Tu nepobitnu povijesnu činjenicu deklaracija pokušava oboriti brezovom puščicom činjenice da je Hrvatska prva priznala BiH.

Prva priznala, druga napala

Tko išta zna o tome sjetit će se da je to priznanje došlo kao ultimativni uvjet Sjedinjenih Država da i sama Hrvatska bude priznata. Ali, čak i da nije tako, vrijedi ona cinična Ivana Lovrenovića “prva priznala – druga napala”, kao memento da se Hrvatska nema što kurčiti o budućnosti BiH, a kao pizda šutjeti o svojim grijesima u prošlosti. Zato je samo rasnim zvekanima moglo pasti na pamet da se ovakva deklaracija smije pisati bez jasne i decidirane osude hrvatske politike u BiH devedesetih, a u krajnjoj liniji i bez isprike bošnjačkom (pa i srpskom) narodu za zla koja im je ta politika nanijela.

To znači da se trebalo ograditi i od Deklaracije o Domovinskom ratu iz oktobra 2000. godine, u kojoj se tvrdi da je “Republika Hrvatska vodila pravedan i legitiman obrambeni i oslobodilački, a ne agresivan i osvajački rat prema bilo kome”. Jer, ta deklaracija, za koju je jasno da je pisana zbog BiH, ne samo što grubo izvrće činjenice, ona je i glupo priznanje da se domovinskim smatra i rat u BiH. Umjesto da pobije krimen Hrvatske prema toj državi, ona ga je samo potvrdila. Sada nešto slično gledamo i s ovom novom deklaracijom.

Naime, ako se i petnaest godina poslije s ovoliko osione nekritičnosti i uskogrudnosti gleda na BiH i hrvatsku politiku prema njoj u prvoj polovici devedesetih, onda se to može čitati samo kao priznanje da je ta politika bila grozna upravo onoliko koliko je stvarno i bila.

Ali, ne možeš ti zaustaviti naše zvekane. U onu prvu deklaraciju iz 2000. ugrađen je stavak da obavezuje sva državna tijela i dužnosnike, a čak se i građane, udruge, sindikate i medije poziva da se drže njenog slova. U novoj deklaraciji toga, ajde, nema, ali je njen duh ostao isti. Oni gore zasvinjit će kada hoće i koliko hoće, a nas ostale obavezuje se da se brinemo o svinjcu kako bi uvijek bio spreman za nove svinjarije.