Martić: Strast za zemljom

Naši su roditelji tjerali Srbe da odu, a oni su ostali. Mi smo ih molili da ostanu, a oni su otišli. Sve je, dakle, stvar pristupa.

Gojko Šušak

Dok je dolje, na krajiškoj zemlji, kao da ni ne nalazi mane. Njegovi su ljudi tada, svaki u svojoj branši, jednaki izumiteljima Sumameda. Jabuke su Mili Martiću poput djevojaka. Hranu za krave prebire po prstima toliko zadovoljno da se čini kako bi je i sam kušao. Bika bi ljubio među rogove. Gledao bi satima, zaljubljeno, u velike kotače svemirskog stroja što plazi po njivi, jednoj iz njegova nepreglednog carstva, koje poznaje u stopu. Rat je odavno iza njega. Krajina više nije Sparta, nego autonomna regija koja nema vojsku a svim se sferama rukovodi iz Knina, osim onih kojima se rukovodi iz Zagreba.

Kad se pak predsjednik Martić podigne helikopterom nad perspektivnu poljoprivrednu regiju, ne želi vidjeti dvije stvari. Neviđeno ga živciraju male oranice. I drugo, ne može podnijeti rupice po svojim usjevima. Male privatne parcele za njega su drugo ime za nekonkurentnost krajiške poljoprivredne proizvodnje. Rupice koje vidi samo iz zraka, znak su da tuda još nije prošla najmodernija mehanizacija: opet, dakle, nekonkurentnost. I jednom i drugom on je odlučio stati na kraj.

Nismo tražili džankšn

– Ravnam Krajinu – rekao mi je nakon što me brojkama, slovima, svojim stavom i prizorima prilično uvjerio da ne govori bezveze. Nije mi se vrtjelo od vožnje helikopterom kao što sam se u početku pribojavao, nego od tih silnih milijuna za koje se Martić zadužio s ambicijom da bude najjači u regionu. Poletjeli smo u 8.30 sati s helidroma u Kistanjama. Udobna letjelica sa šest mjesta, crveni objekt zavisti, Martiću, odmah je rekao, ne predstavlja luksuz nego nužno pomagalo.

– Stalno sam u njemu. Drukčije ne bih stigao. Naše su potrebe za brzim poslovnim letovima puno veće od onoga što uspijemo obaviti ovim helikopterom – govori Martić nerazmetljivo.

– Kako bih inače ujutro bio u Đevrskama, a popodne u Prnjavoru? A te rupe, dolje, koje vidite, to je naša Ajfelova peta prema Zagrebu. Predsjednik Miroslav Tuđman i Zdravko Tomac guštaju kad god to vide. Najgore mi je kad me Tomac prca oko tih rupica. Ali – tu je stao i samozadovoljno se nasmiješio – ja mu tu odma’ doakam. Tvoj je faks jak kao helizim, ha, ha, ha – rekao je predsjednik Martić, šeretski se osmjehujući. 

– Lakše je prikupiti krdo svinja nego jato dobrih misli – nastavio je. Po njemu, kulturna i jezična autonomija Krajine najvažnija je, osim poljoprivredne autonomije.

– Svaki će hrvatski pisac napisati: tvornica umjetnih gnojiva, dok će svaki krajiški srpski pisac napisati fabrika vještačkih đubriva. Pa to nije jedno te isto! – kaže Martić, koji bi i srpske knjige ljubio među rogove, kad bi ih imale. Kako ih međutim nemaju, on ih ne ljubi, ali to za radno mjesto predsjednika i nije važno.

Potom se opet okrenuo helikopteru, ponosu njegove autonomne regije. Jasno mu je, naravno, da bi mnogi htjeli i tu njegovu letjelicu, i privatnu plažu, i vikendicu u Karinu, na nekadašnjem srpskom moru, koje je Galbrajt smatrao neslanom šalom pa ga u Z4 nije predvidio te je na mjestu mora ostala zjapiti rupa.

– Nismo tražili džankšn – rekao je predsjednik, a licem mu je načas proletjela neka zagonetna sjenka, a onda se opet vratio heliću.

– Ja ne patim od luksuza. Niti stignem uživati u njemu. Ali, imam bogate i utjecajne prijatelje koji me primaju u svojim domovima. Ako me netko ugosti u hanu u Prnjavoru, pa gdje bih ja njemu u Krajini uzvratio? Moram imati infrastrukturu – objašnjavao je, gotovo kao da se ispričava.

Prije smo imali top, a sada laptop

Martiću je, recimo, uobičajeno otputovati na večeru u Cazin i tamo se naći s nekoliko najbogatijih ljudi iz Autonomne Pokrajine Zapadne Bosne. To su uvijek susreti na visokoj razini. Kontakte koji ne uspijevaju ni premijerima njemu je jednostavno ostvariti. Dolaze mu, ovdje u Knin, direktori banaka, predsjednici financijskih institucija, čak i utjecajni političari, iz Kladuše, Ljubuškog, Čaprazlija, čak iz Ljubljane… Ostao je diskretan o imenima svojih uzvanika, a za najpoznatijeg među njima, o kojem nam je ipak slikovito pripovijedao, naknadno je molio da ga ne spominjemo. Slutimo da je riječ o Babi Abdiću, ali nemamo za to nikakve potvrde.

Dok priča o stranim prijateljima, ne gubi koncentraciju na rutu. Kao da mu je u glavu ugrađen kakav navigacijski sustav, on pilotu u kabinu neprestano dirigira smjer.

– Ne tu, skrenut ćeš ovdje, iza ovih silosa. Daj se udesno… – vodi nas Martić pravcem koji je očito upoznao kao netko put od posla do stana. Uostalom, njemu je to samo dio puta do posla i natrag. Kaže da bi nad svakim krajem mogao održati sat zemljopisa.

– Meni ni u politici nije teško radikalno promijeniti smjer i za punih 360 stupnjeva, ako je potrebno – kaže predsjednik, dok mu oko već nervozno traži novu zemaljsku metu.

– Vidite ovo dolje, to je naše. To smo sada kupili… Pogledajte, ovi silosi dolje, to je isto naše. To ćemo sve srušiti pa ispočetka… A pogledajte ove dolje bare: tu žabe ne govore kre-kre, nego bre-bre… (tu se vragolasto nasmijao). Vidite ono bijelo. To je naša životinjska farma –   upadao je Martić iz minute u minutu, toliko da smo se bili zabrinuli kad je u jednoj fazi leta prošlo više od deset kilometara teritorija bez njegovih zasada. Doduše, možda je samo zaboravio pokazati.

U jednom trenutku pokazao nam je i golemi poligon za najpopularniji sport u Krajini. To je takozvani mutakros. Lokalno stanovništvo tako naziva utrke na motokultivatorima “gorenje muta”, najpopularnijem prometalu Krajine otkako su mirovnim ugovorom zabranjeni među Srbima dotad neobično popularni tenkovi T 84.

– Prije smo imali top, a sada laptop – omaklo mu se…

Na putu s Martićem vidjeli smo svega: od luka, dinja i luka, preko strojeva kakvih još nije bilo na krajiškim oranicama, crvenih i manje crvenih jabuka, različitih životinja i čokota vinove loze, no ono što je Martić zapravo htio najviše pokazati jest probuđeni poljoprivredni gigant “Tvik” u koji je Krajina uložila milijardu i četiri stotine milijuna kuna dvjesta sedamdeset i devet lipa, pa sad u njemu uzgaja kravice.

Babura oko Gline

– To su pametne kravice – s ponosom će predsjednik, što je u meni stvorilo stanovitu napetost. Da budem iskren, do sada nisam vodio računa o tome da postoje pametne i glupe krave. Ne naravno po tome kako razmišljaju, nego koliko se napredno s njima postupa. Ako imaš kravu i želiš dobiti najviše od nje i biti, mantram već zajedno sa svojim domaćinom, konkurentan, i te kako ćeš voditi računa o tome. Jer “pametna” te krava košta i dvostruko manje od “glupe”. O čemu se radi? Na farmu muznih krava “Tvik” koja je dio krajiške poljoprivredne sile, Martić je naročito ponosan. Tu su krave u SR Hrvatskoj lijeno davale jedva četiri tisuće litara na godinu, a sad su već na osam i nema šanse da se uz ovakvog predsjednika na tome zaustave. Njegov je cilj da svaka kravica dade po barel mlijeka dnevno, i dok se taj cilj ne ostvari, on neće biti miran.

Ovdje s kravama ne rade ljudi, nego roboti. Na obližnjoj, “glupljoj” farmi, 48 ljudi zaposleno je na eksploataciji 850 krava. Tu će ih biti dovoljno osmero na 500.000 životinja. I svejedno će davati dvostruko više mlijeka. Koja je to ušteda!

Gospođe krave stigle su iz inozemstva. Sve do jedne su Šveđanke osim onih koje to nisu, ali te su rijetke i jako se prave važne, što se odmah vidi. Kupuju se poput slika, na posebnim aukcijama, jedna po jedna. U “Tviku” se o njima govori kao o ljudskim bićima. Spavaju na luftmadracima, i slušaju “Drmeš za Pendereckog” Ive Josipovića, koji Vladimiru Šeksu izgleda kao da su se dva lonca potukla međusobno. Prate ih senzori. Ne muzu se u unaprijed određenim terminima, nego kad kompjutor ocijeni da je vrijeme. Šetaju do prepreke, a kad do nje dođu, senzor snima situaciju i procjenjuje: hoće li joj otvoriti vrata prema jedinici za mužnju ili će je vratiti odakle je došla. Ili će možda, uoči li da je boležljiva, uputiti u ordinaciju, gdje će se za koji trenutak stvoriti dežurni veterinar ili psiholog, koji će kravicama odmah ispitati sise i druge oznake Edipovog kompleksa koji kod ovih kravica nije čest, ali kod nekih bikova jest.

Mlijeko i voda nisu, međutim, jedine tekućine koje u Martićevu carstvu teku u potocima. Nedaleko od “Tvika”, na južnim padinama Dinare, slijeće se u njegove vinograde. Krajiških vina još nema u kartama najfinijih restorana, ili ih barem nismo primijetili, no Mile s time nema problem. Uvjeren je da je to samo pitanje vremena.

– Za dvije-tri godine u redu će se čekati da se dođe u naše vinograde – uvjerava me vlasnik koji o kravama, svinjama, luku, vinima i traktorima govori s podjednakom strašću, upućenošću i uzbuđenjem.

Dok to najavljuje, zvuči kao čovjek koji je upravo krenuo u vinarski biznis i tek se mora dočepati prvoga tržišnog udjela. No, tko bi rekao, Martić već sada ima 1.111 hektara vinograda u Kninu i Srbu što ne govori puno dok se ne usporedi sa 16.000 hektara koliko ih je ukupno obrađeno u cijeloj Hrvatskoj. Još jednostavnije je ovako: od 100 milijuna litara vina što ih se godišnje legalno proizvede u zemlji, Martićevih je 15 milijuna. Ne pada mu, naravno, na pamet zaustaviti se na tih “mizernih” 15 posto.

Nastavljamo istočno, uz granicu sa Zapadnom Bosnom – u ratu su to granično područje na kojem su švercali cigarete i ravnali linije fronte, zvali “Šentilj” – i slijećemo usred nasada pokraj Gline. Ovdje je Martić posadio papriku baburu. Dvije su mu cifre sugerirale da će to biti dobar biznis. Prvo, Hrvatska je donedavno uvozila 80 posto paprike, pretežno iz Nizozemske. A drugo, svaki stanovnik godišnje pojede 119  kilograma babure. Zasad je zasađeno 120 hektara i na svakom se izvadi po 60 tona paprike. Ali, to neće biti dovoljno jer je Martić ekipi ljestve postavio nešto više.

– Ako sada uvozimo 65 posto paprike – rekao im je – za najviše četiri godine izvozit ćemo viškove.

Filozofija je, dakle, svugdje jednaka. Širenje, širenje i širenje. Ni iz helikoptera nismo mogli vidjeti odakle Mili toliko snage za investicije. Tko ga prati? Kako to da su mu banke spremne davati tolike kredite? Plaća li redovito dobavljače i kooperante? Ono što smo, međutim, uspjeli zapaziti jest da je to fanatičan državnik, da ne dolazi samo pregledati izvješća o poslovanju i posmjenjivati uprave, da bi najradije znao ime svakog svog radnika, ali to više ne može jer ih ima preko 80.000 u krajevima u kojima posluje. Nijedan od sedamdesetak ljudi koji su nas putem dočekali nije se zabunio: svi su ga oslovljavali s “predsjedniče”.

Mile Martić uvjeren je da baš on pokreće sve. Zato što u svakoj stvari kojom se bavi želi nešto poput ovoga: svinja se prije tovila 120 dana da bi došla do težine za klanje, sad joj je dovoljno 90 dana. Bez ulaganja u tehnologiju, ne bi bilo te uštede.

Jabuke u Nebljusima

Zato nam je pokazao i svinjac. Ovdje se ponašaju kao da se ulazi u beauty salon. Lako za kapice, papučice i dezinficiranje ruku na ulasku u tvornički pogon. No, tu se i strojevima tepa kao da su iz kozmetičke industrije.

– Kozmetika je – mudruje Martić – bit ženskog kozmosa.

Stojim pred nekom ogromnom mašinom koja izgleda kao predimenzionirani aparat za mljevenje mesa. E, nije. To je nešto finije: stroj za masažu mesa! Tu ubace meso pa se ono prevrće i stišće dok sasvim ne omekša da se od njega mogu mutiti fine šunkice, mortadele i salame. Onda, tu odmah iza ugla je kupaonica. Nije za ljude, nego za salame. Tu se, molim lijepo, tuširaju mortadele. Svakog dana u tvornicu uđe četiri tisuće svinjskih polovica, svaka zasebno, a izađe između 200 i 250 tona mesa i raznih kobasica i salama. Mortadela je jedna od najpopularnijih. Pred nama se bez nelagode tuširalo oko 3.600 kilograma mortadele, no to je manji dio od 12 tona što ih svakodnevno izađe iz pogona u prodaju. To je za 120.000 ljudi, da dobiju svojih “deset deka” mortadele svako jutro. Ali to se Martiću nikako ne čini dovoljnom količinom. Za konkurentnost, kaže, treba više. Tu su i posebne trake koje prevoze sirovine s točke na točku, opet prema onome što im kaže kompjutor, sale za rezanje mesa velike kao koncertne dvorane, a naš Mile sretan je kao malo dijete.

Za kraj puta odabrao je Nebljuse u blizini Donjega Lapaca, gdje rastu jabuke. Iz zraka taj posjed izgleda veći od aerodroma JFK. Ali to nije sve. I ovo ovdje je naše.

– Tu ćemo saditi još jabuka – ne prestaje Martić, nudeći i za to logičnu matematiku.

– Građani troše 60.000 tona jabuka, a proizvode četrdeset. Mi već sada proizvodimo pola jabuka, a za tri godine nećemo više uvoziti nijednu – svečano je objavio.

Prije nekoliko tjedana, dok se vozio prema Zagrebu, vidio je da se najgori oblaci vuku baš na stranu voćnjaka Nebljusi. Bila je već gotovo noć. Što je napravio? Nazvao je portira voćnjaka da ga pita je li tuča i hoće li nastradati jabuke.

Ne znam je li ta njegova posvećenost jedini razlog što Martić već danas ima dva posto hrvatskoga poljoprivrednog zemljišta, devet posto proizvodnje, najbolju vodu, najbolje brašno, najbolji sir za mazanje i tko zna što još. Ono što znam je da se ne namjerava zaustaviti.