Mesić – odlazak tužnog viteza

Ja ne dozvoljavam takva sranja – frknuo je Stjepan Mesić na novinarku Ivanu Brkić nakon što je ljutito prekinuo intervju za RTL-televiziju, ustao se i otišao. Postojali su dobri izgledi da je to zadnji intervju koji je dao hrvatskim medijima u funkciji predsjednika Republike i samim tim ova ljutita rečenica zazvučala je testamentalno. Zato je jedva moguće da je izrečena sasvim u afektu, na mah, kako se to kaže u pravničkom žargonu, pa su se onda na nju bacili kao na mirisnu butnu kost brojni novinski i drugi analitičari.

Pa, evo da i mi ovdje dodamo tome svoj skromni prilog. Pitanje zbog kojeg je Mesić eruptirao kao vulkan bilo je da li je blag prema Bajiću jer ga ovaj zbog “nečega drži u šaci”. Pitanje je blago retardirano jer je upućeno čovjeku koji otpočetka jaši, najčešće posve sam, na temi borbe protiv korupcije i kriminala, a postavljeno je na vrhuncu bijesne, gotovo linčerske pizme prema pokvarenim političarima, za koju je Mesić najmanje kriv. Osim toga, to pitanje zrači potpuno deplasiranom superiornošću novinarskog ceha, koji se proteklih dva desetljeća toliko profesionalno i moralno srozao da je bilo umjesnije da je Mesić ovo pitanje postavio novinarki, nego ona njemu. Toliko o spomenutom “sranju” iz kuta RTL-a. A sad iz kuta predsjednika kojemu je upravo istekao mandat.

Priznao vlastite zablude

Otprve je jasno da Mesić ovim nije samo bijesno reagirao na novinarkino pitanje, nego da je tu i mnogo razočaranja što odlazi s funkcije, a da se nije ispunio ni napršnjak od borbenih izjava iz njegove kampanje 2000. godine kojom je osvojio prvi predsjednički mandat. Tada je rezolutno najavljivao odlazak na višegodišnju robiju Pašalića i Kutle, poništenje pljačkaške privatizacije etc, što se ni poslije deset godina nije dogodilo, a samo je djelomično kompenzirano time što je, uvelike njegovom zaslugom, ondje završio Zagorec, a možda će i Rončević. Ali što sve to vrijedi kada se istodobno pojavio cijeli jedan novi sloj političarskih i poduzetničkih srebroljubaca i sjecikesa, koji su stasali baš pod njegova dva mandata i sada toliko pune zatvore da nemaju više gdje stati. Ukratko, Mesić odlazi s funkcije predsjednika na funkciju “doživotnog bivšeg predsjednika” razočaran onim što vidi oko sebe, pa vjerojatno pomalo i sobom, iako to neće otvoreno reći. No, kako je na kraju prvoga mandata izjavljivao da nije napravio nijednu ozbiljnu, stratešku grešku, a sada ih priznaje više (petljanje u slučaj Gotovine, koketiranje s NDH ranih devedesetih…), to stoji kao realna pretpostavka.

Ipak, dominantnije je njegovo nezadovoljstvo stanjem u zemlji, jer je javnost odlično primala neke njegove prve prijelomne poteze (prvenstveno umirovljenje pučističkih generala), ali je te kemije poslije sve više nestajalo. Sada, na kraju, čak se doima kao tužni vitez tranzicije, koji je bez sumnje najzaslužniji za detuđmanizaciju Hrvatske, ali nije bilo u njemu dovoljno kapaciteta da iz te negacije stvori konzistentan pozitivni program, i danas djeluje usamljenije nego ikada u proteklih deset godina.

Možda zato nije slučajno da je zadnji ispovjedni govor o svojoj političkoj biografiji i ulozi u posljednjih dvadeset godina nije imao u Hrvatskoj, nego u Berlinu, na godišnjoj skupštini za Jugoistočnu Evropu, na Humboldtovom sveučilištu. Bilo je to vrlo upečatljivo, djelomično i markantno izlaganje, u kojem je Mesić ponovio priznanje o nekim svojim zabludama (ponajprije u vezi NDH). Ali je najzanimljivije da je kroz svoju političku biografiju dao prikaz stanja u bivšoj Jugoslaviji i samostalnoj Hrvatskoj, rušeći stereotipe da je prva bila okrutna diktatura i tamnica naroda, a da je druga arkadijsko ostvarenje svih hrvatskih slobodarskih težnji. U osnovi, time je ponovio govor koji je održao na početku predsjednikovanja, u povodu desete godišnjice hrvatske neovisnosti, kada je šokirao ne samo HDZ-ovce, nego i današnju opoziciju tezom da se Hrvatska nije otcijepila od Jugoslavije, nego je iskoristila demokratsko pravo koje je jamčeno u bivšoj yu-federaciji. Usto, i povezano s tim, to je bilo prvi put da je netko iz vrha hrvatske politike izgovorio vjerolomnu tvrdnju da se rat devedesetih mogao izbjeći, kao u slučaju Češke i Slovačke (iako zacijelo nije u pravu kada za rat okrivljuje Miloševića ne samo kao glavnog nego i jedinog krivca). Time je Mesić podsjetio na formulu koja stoji iza najzvjezdanijih trenutaka u njegova dva mandata. Bio je najuspješniji kada je išao uz dlaku većinskom mišljenju i kada ga nije bilo nimalo briga hoće li za nešto imati saveznike ili ne. Tako o umirovljenju pučističkih generala nije uopće konzultirao premijera Račana i ministra obrane Radoša (razumljivo, jer su ta dvojica mogli samo nešto uprskati, ovako je to ispao sudbinski udarac radikalnoj desnici od kojeg se ona nikada nije oporavila).

Sanaderu nije podilazio

Nije ga zanimalo ni protivljenje kasnijeg premijera Sanadera da se po hitnom postupku smijeni Joško Podbevšek zbog nezakonitog obavještajnog isljeđivanja novinarke Helene Puljiz. Protivno Sanaderovim željama odbio je i potpisivanje sporazuma o neizručivanju Amerikanaca u Haag, te zastavio sve kombinacije oko slanja Hrvatske vojske u Irak. Napokon, nikoga ništa nije pitao ni kada se u najnovije vrijeme zauzeo za micanje vjerskih simbola iz državnih ustanova (što mu se uzelo kao nepotrebno dizanje prašine kojim se neće postići ništa osim dodatno homogeniziranje Crkve, ali je to dugoročno važno zbog održavanja elementarne svjetonazorske ravnoteže u državi).

Po istom ključu mogu se nabrojiti i glavni Mesićevi promašaji u dva mandata. Već na početku nepotrebno se konformirao s Ivićem Pašalićem, idući valjda niz dlaku vladajućoj Račanovoj koaliciji koja je mislila da je bolje da je na čelu HDZ-a Pašalić, nego netko umjereniji. Godinama je tolerirao općeprihvaćeno privilegiranje Katoličke crkve i tek u najnovije vrijeme počeo zagovarati reviziju sporazuma sa Svetom Stolicom. Blagonaklono je podnosio i kojekakve probisvijete u vrhu Hrvatske vojske, bit će zato što su se i drugi držali one “moji ljudi su moji ljudi, makar bili i kurvini sinovi”, pa zašto bi on bio jedini čistunac i radio drukčije. Najzad, održavao je prisne odnose sa sumnjivim novinskim izdavačima, jer se čak i njemu, koji nikada nije imao baš nikakve probleme u komuniciranju s javnošću, činilo da bi trebao držati šapu na dijelu medija.

Pljačka – problem sistema a ne osoba?

Najkraće, moglo bi se kazati ovako. Uobičajeni standard Mesića u dva mandata jeste da je u pravilu bio bolji i od vlasti u Banskim dvorima i njene opozicije, a bogami ponekad i od obiju zajedno (izuzetak je, pošteno je reći, možda samo prva godina prvog Sanaderovog manadata, kada se i ovaj bacio u trnje detuđmanizacije, a to po definiciji nitko ne može efikasnije od prvog čovjeka HDZ-a). Ali, kada bi bezidejno gubio dah, a pogotovo kada bi radio kompromise, Mesić je strmoglavo padao na niske grane vlasti i opozicije, ili bi čak promašio i njih i tresnuo o zemlju.

Najupečatljiviji primjer je njegova regionalna politika, započeta spektakularnim i simbolički važnim isprikama za ratove devedesetih, uz tezu da nema nikoga koji se za nešto ne bi trebao pokajati. Ali je onda posljednjih godinu-dvije pao čak ispod razine (o)pozicije, postavši troublemaker koji posvađane strane više ne miri, nego im dodaje klipove za nova podmetanja. Sreća da nismo vidjeli krajnje konzekvence te klipopodmetačke faze, jer je ona prekinuta istekom Mesićevih deset godina na Pantovčaku. Godina kojima je on, unatoč svemu, dao najpozitivniji pečat od svih hrvatskih političara, i čovjek ga iskreno mora žaliti što nakon što je razmontirao sve institucije Tuđmanove autokratske vlasti i sasvim približio Hrvatsku svijetu, za sobom ostavlja zemlju koja izgleda ovako – (ponovno) opljačkano i ekonomski opustošeno – kako izgleda.