Mirovni plan koji bi spriječio egzodus Srba

Petnaest godina poslije dovršetka prijedloga mirovnog plana Z4 (kraj januara 1995. godine u Zagrebu) gotovi svi naši sagovornici slažu se u ocjeni da egzodusa srpskog stanovništva iz Krajine ne bi bilo da je taj plan bio prihvaćen. Međutim, sasvim je drugo pitanje da li je on u ondašnjim političkim i društvenim okolnostima sa hrvatske strane uopće mogao biti ozbiljno nuđen, a sa srpske usvojen.

Po mirovnom planu međunarodne zajednice, koji su predložili Piter Galbrajt, Leonid Kerestedžijanc i Jasuši Akaši, Srbima u tadašnjoj Republici Srpskoj Krajini (RSK) nudila se široka autonomija, razrađena prema modelu Alanskih ostrva u Finskoj. Planom Z4 ponuđen je, mnogi bi rekli, status države u državi područjima u kojima su Srbi imali većinu prema popisu iz 1991. godine. Za zapadnu Slavoniju reintegracija je bila predviđena odmah, a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem predviđen je bio prelazni period u trajanju od pet godina. Plan Z4 sadržavao je i pravne institute učešća srpske zajednice u centralnoj vlasti u Zagrebu.

Krajina bi imala svoj parlament, vladu i predsjednika. Imala bi i pravo na svoju monetu, a obaveza centralne hrvatske banke bila bi da je štampa. Krajina bi imala pravo na sklapanje mnogih međunarodnih ugovora i sporazuma te na otvaranje međunarodnih predstavništava.

Martić “ne zna šta tu piše”

Plan Z4 Kninu je predložen kao rješavanje položaja UNPA zone, odnosno način reintegracije RSK u sistem Republike Hrvatske. Hrvatska Vlada i Sabor negativno su se izjasnili o planu, ali ga formalno nisu odbili.

– Bio je to jedan mudar državnički potez Franje Tuđmana, koji je dobro pretpostavio da plan Z4 neće prihvatiti Srbi u Kninu. Nikada nisam mislio da bi Tuđman, po svojoj politici i karakteru, prihvatio plan Z4 i još ga sproveo, ali njegov posao odlično su odradili loši političari u Kninu, koji su bili sposobni samo za pljačku – kaže Žarko Puhovski, dobar poznavalac tadašnjih političkih prilika i aktivist Hrvatskog helsinškog odbora.

Jedan od svjedoka događaja u Kninu, Dušan Vještica, tadašnji poslanik u skupštini i organizacijski sekretar SDS-a Krajine, ističe apsurd da jedan tako važan dokument uopće nije bio razmatran u skupštini.

– Z4 je bio mirovni plan o kome je unaprijed bilo zabranjeno raspravljati – kaže Vještica, naglašavajući da tokom pet godina rata nikada nije došlo do suštinskih statusnih pregovora između službenog Knina i Zagreba.

– Bili su to samo policijski pregovori o prekidu vatre koje Hrvatska uglavnom nije poštivala – napominje Vještica.

Da se u javnosti nije puno pričalo o planu Z4 sjeća se i Radovan Borović, tadašnji novinar Radio Knina, danas Radija slobodne Evrope.

– Rukovodstvo u Kninu odbilo je čak primiti kopiju plana, koji se nikada nije ozbiljno analizirao. Milan Martić je govorio da “ne zna šta tu piše i da ga to ne interesuje”. Od samog početka bilo je jasno da se plan neće prihvatiti, što se moglo vidjeti i po signalima iz Beograda. I u Zagrebu je postojala negativna politička klima koja nije išla u prilog pomirenju, o čemu govore i rezultati ankete prema kojoj je 75 posto Zagrepčana smatralo Srbe divljacima i varvarima. Šta se moglo uraditi u takvoj klimi? – pita se Borović.

O planu se saznavalo iz novinskih isječaka

Dušan Vještica ističe da se o planu govorilo tek na osnovu kopija novinskih isječaka iz “Večernjeg lista” i “Vjesnika”. O planu Z4 na kraju je kratko raspravljao Vrhovni savjet odbrane koji je, po riječima Borovića, bio nadležan samo u slučaju raspuštanja legitimnih institucija, vlade i skupštine, što ovdje nije bio slučaj.

– Nigdje ne postoji odluka o odbijanju plana Z4, ali on nije bio ni prihvaćen, što je odgovaralo i Beogradu i Zagrebu. Na takvu politiku pao je Mile Martić jer nije mislio svojom glavom, nego je sprovodio tuđu politiku, čije je instrukcije primao telefonom – kaže Borović. Dodaje da je plan Z4 na neki način za obje strane bio trojanski konj, jer su ga Hrvati upotrijebili kao alibi za “Oluju”, a sve pod geslom “mi smo im nudili mirovni plan, a oni ga nisu prihvatili”, dok su u Krajini upotrijebili logiku “nećemo ga odbiti, ali ni prihvatiti”.

Žarko Puhovski ocjenjuje da je plan Z4 bio loš, štreberski primjer prekida rata jer se fiksirao na teritorij, a ne na stanovništvo.

– Političare tog vremena, sa obje strane, nije zanimalo ništa drugo osim teritorija – podsjeća Puhovski, dodajući da je plan mogao zaustaviti rat i stvar dovesti do statusa quo, ali i da je takav kakav je bio predstavljao bolje rješenje od nastavka rata.

– Političari u Kninu loše su procjenjivali svoju političku i vojnu moć, a i pogrešno su percipirali Srbiju i međunarodnu zajednicu kao svoje zaštitnike – ističe Puhovski.

Povlačeći paralelu sa Dejtonskim sporazumom, Dušan Vještica ocjenjuje da je Z4 bio u nekim dijelovima i jači jer je Srbima nudio monetarnu neovisnost, posebnu policiju i trgovinu bez carina.

– Pitanje je koliko bi se on sprovodio jer nije sadržavao nikakve garancije – napominje Vještica.

Puhovski ističe da bi prihvaćanjem plana srpski nacionalni korpus u Hrvatskoj ostao očuvan, što nije odgovaralo ni Tuđmanu ni Miloševiću, koji je Srbe iz Krajine vidio samo kao korpus pogodan za naseljavanje Kosova.

Erdutski sporazum – greška nije ponovljena

Novinar Radovan Borović često se prisjeća riječi Pitera Galbrajta: “Plašim se da Srbi iz Krajine ne prođu kao američki Indijanci.” Nažalost, to se i dogodilo. Iako je 3. avgusta 1995. novoizabrani predsjednik vlade RSK-a Milan Babić potpisao plan Z4 kao osnovu za daljnje pregovore, očito je to bilo kasno i nedovoljno.

– Sve je bilo van naših moći. Krajina više nije mogla izbjeći ono što joj se očigledno već davno spremalo. Beograd i Banjaluka ostavili su nas na cjedilu, predstavljali su nam samo koridor do krajnjeg cilja – Kosova. Petnaest godina poslije uviđamo da sa prihvaćanjem plana ne bi bilo vojnih akcija. Bez obzira na stupanj autonomije i teritorijalne granice, Srba bi u Krajini ostalo više nego što ih sada ima i što će ih ikada biti – ocjenjuje Dušan Vještica.

Da su građani RSK i javnost bili potpuno isključeni iz rasprave i odlučivanja o prihvaćanju plana Z4 kazao nam je kratko i sociolog Ozren Žunec, napominjući da je o njemu odlučivao isključivo uski oligarhijski krug sa Martićem i Miloševićem na čelu.

Da je tome bilo tako potvrdio nam je i predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović.

– Još od donošenja Ustava Savezne Republike Jugoslavije 1992. godine kojim se definirala državna zajednica Srbije i Crne Gore moglo se vidjeti da nismo uključeni u te okvire i da pripadamo ustavnom i administrativnom sustavu Republike Hrvatske. Trebalo je razmišljati kako u Hrvatskoj ostvariti maksimum prava, od političke i kulturne autonomije, ali to nije imao tko. Plan Z4 bio je dobra prilika za ostanak srpske zajednice u Hrvatskoj. Nažalost, tadašnja skupština RSK, čiji sam bio član, nije ni dobila priliku da ga pročita. Upravo poučeni lošim iskustvom neprihvaćanja plana Z4, prihvatili smo Erdutski sporazum, koji je uspješno realiziran uz pomoć međunarodne zajednice – kaže Stanimirović.

Paulina Arbutina

Mikelića zanimala nafta, a ne mirno rješenje

Drago Kovačević, posljednji gradonačelnik Knina u RSK, opisao je 2003. u izbjeglištvu svoja sjećanja, objavljena u knjizi “Kavez – Krajina u dogovorenom ratu”. U njoj govori da je predsjednik RSK Mile Martić u posljednjim trenucima odustao od dogovorenog sastanka sa Galbrajtom, jer da se ovaj slikao na ustaškim tenkovima. Sastanku nije prisustvovao ni Borislav Mikelić, ali jest Milan Babić. Kovačević piše da je na sastanku Galbrajt Babiću doslovno rekao da u Krajini plan trebaju prihvatiti i proglasiti ga uspjehom krajiške politike te ga predstaviti kao maksimalno povoljno rješenje za srpsku zajednicu u Hrvatskoj. “Naglasio je da on ne vidi razumnu alternativu planu i stekao sam utisak da mu je stalo da to rješenje bude osnova stabilnog i trajnog mira.” Međutim, koliko su krajiški političari shvaćali ozbiljnost situacije najbolje govori to što je Mikulić nakon tog sastanka, kome nije ni prisustvovao, prišao Galbrajtu “sa izvjesnom ljutnjom i preko princes krofne koju je grickao cijelo vrijeme govorio o nepoštivanju dogovorene dinamike isporuke nafte”. U svojoj knjizi Kovačević ovako opisuje scenu: “Cijela slika djelovala je nekako nadrealno i činilo mi se da Mikelić uopće ne haje za ništa na bijelom svijetu osim za naftu. Političko rješenje i teške odluke koje je trebalo donijeti kao da ga nisu zanimale. Martić je prema planu iskazao potpuno negativan stav, i čak ga je u jednom momentu nazvao propašću. Rekao je da mi treba da odbijemo napad Hrvatske vojske kada on uslijedi i da ih ‘prostremo’, pa nam nitko ne može uzeti državu. Babić je pitao Martića što će biti ako ih ne ‘prostremo’. ‘Ali ljudi, ako prihvatimo plan možda u Krajini nećemo ostati ti i ja, možda će otići dvadeset posto, ostat će većina naroda. Ako ne prihvatimo, a stvar se bude rješavala vojnim sredstvima, u Krajini neće ostati nitko, a žrtve će biti uzaludne.’ Ovo je doslovno rekao Babić i Martić se uozbiljio.”

Isto veče Martić je otišao u Beograd, a po povratku je sazvao Vrhovni savjet odbrane koji je donio negativan stav o planu Z4 i prije nego je on uopće službeno ponuđen. “Martić će kasnije, u septembru 1995. godine, u intervju u ‘Nedeljnom telegrafu’ kazati da mu je odbijanje Z4 naložio lično Milošević. Tu tvrdnju će kasnije ponoviti još nekoliko puta i to nitko nikada nije demantovao”, napisao je Drago Kovačević.