Nakon Jovana i Stevana na lomači Modni Mačak i Sanader
Nakon što smo u oganj i dim ispratili jednog Jovana i jednog Stevana, fašnička sezona u Hrvatskoj se nastavlja tim više jarosno: ovih dana u Metkoviću je planuo i Modni Mačak, pravim imenom i prezimenom Marko Grubnić. Može se nekome učiniti baš čudnim što folklorno spaljivanje velikih slamnatih lutaka s imenom, a kadšto i prezimenom, ovako riješeno poistovjećujemo s paljenjem živih ljudi, onih koji se zovu jednako tako, no upravo metkovski slučaj daje nam iznova za pravo. Oni koji su se ogrijali uz te vesele plamenove jasno su mislili na lutke s konkretnim ljudskim identitetom, i nedvosmisleno je čitav taj morbidni ritual bio usmjeren protiv nositelja istog.
U fašničkoj Hrvatskoj, dakle, više se ne užižu razni imaginarni krnje na koje ćemo projicirati sve svoje muke te ga zasluženo kazniti lomačom, nego je taj lik zadobio nacionalni karakter, potom i sasvim osobni, u posljednjem slučaju. Jovan i Stevan, u Vodicama te istarskoj Baderni, ovdje nepogrešivo sugeriraju kako je riječ o žrtvama srpskog porijekla, e da bi u potonjem primjeru jedno prepoznatljivo srpsko ime zgodno poslužilo kao grdna psovka na račun lokalnog župnika, imenom Stipan.
Metković se ove zime, pak, iskazao birajući izvjesnog modnog stilista za svoju metu, karikirajući njegovu navodnu seksualnu orijentaciju, kiteći se homofobijom kao mjerom vlastite časti. Njihov izbor tako se tiče svih osoba koje nisu dovoljno očito prilagođene dominantnom heteroseksualnom obrascu, baš kao što se u prethodnim slučajevima izbor dvaju srpskih imena odnosi u principu na sve Srbe. Naravno, mogući Drugi kojega smo naumili spaliti može prema potrebi, od godine do godine, biti Ciganin, Arapin, komunist, mason, svejedno; mogućnosti su tu praktički neograničene. Drugi može biti i neki moćnik – donedavni ili aktualni – poput lika Ive Sanadera na ovogodišnjoj lomači u Samoboru i Željka Keruma u Splitu, s tim da je u njihovu slučaju znatno teže poistovjetiti žrtvu s nekom iole širom populacijom. Osim s njihovim razočaranim glasačima, dakako, koji su dobrim dijelom zacijelo i ovaj put dodavali grančice za potpalu svog bivšeg idola.
Ali, ne treba smetnuti s uma jednu popratnu datost uslijed takvog postavljanja stvari. Taj naš Drugi, naime, jest upravo – naš. Ono što mu pripisujemo i tovarimo na spletena pleća je breme od nas samih, s kojim se ne uspijevamo nositi. Pa ga ritualno prebacujemo njemu, ne bi li vatra pročistila taj nevoljeni dio nas. Otuda i strast maškara koje vjeruju da će s nastupajućeg proljeća time postati bolji ljudi, i da će ih sreća više ljubiti nakon ugasnuća prinesene žrtve-paljenice. Naša žrtva, međutim, ujedno podrazumijeva doslovno odricanje od vrijednosti koje čine same nas, od nekog dijela samih nas, inače ne bi imala smisla. Htjeli mi to ili ne, Jovan i Stevan i Marko Grubnić, to smo svi mi.