“Nepokoreni grad”? Možda HRT ne zna gdje su vrpce

Povod za razgovor s režiserom Hrvojem Hribarom je nedavna peticija filmaša kojom je zatražena obustava političke blokade Programskog vijeća HRT-a i imenovanje u to tijelo tajnice Hrvatskog filmskog saveza Vere Robić Škarice. Naime, saborski Odbor za informiranje, informatizaciju i medije zbog protivljenja zastupnika HDZ-a nije izglasao prijedlog oporbe da Vera Robić Škarica bude izabrana na jedanaesto, posljednje mjesto u Programskom vijeću HRT-a. Argumentacija HDZ-ovca Josipa Đakića bila je da je kandidatkinja u sukobu interesa. Đakić se pritom osramotio tvrdnjom da je Vera Robić Škarica “autorica više od 70 filmova”, iako je riječ o producentici koja je preko HFS-a producirala brojne eksperimentalne, dokumentarne i art filmove.

“Neretva” potukla gledanost Dnevnika

Nakon što tajnica HFS-a Vera Robić Škarica zbog navodnog sukoba interesa nije ušla u Programsko vijeće HRT-a, uputili ste javni zahtjev državnim tijelima da obustave političku blokadu tog vijeća. Očekujete li da će se stvari promijeniti?

– Stanje je “veoma hrvatsko”, a to je paraliza. Sada su svi ukopani na svojim pozicijama i očito je da sam Sabor nema zrelosti da iz te situacije izađe. Svojim smo prosvjedom htjeli signalizirati da u tom sporu ne postoje samo dvije, već tri strane. Osim oporbe i predstavnika saborske većine, najznačajnija strana je struka koja je s vrlo jasnim motivima predložila Veru Robić Škaricu i ta struka ne pripada ni oporbi ni većini. Cijela priča pokazatelj je kako politička procedura kvari posao osnovnoj ideji, a to je da u Programskom vijeću javne televizije sjede ugledni predstavnici javnosti. Način imenovanja ljudi u Vijeće zapravo se odvija po osnovnom pravilu političke demokracije, ali okrenuto s noge na glavu. Osnovno načelo političke demokracije je da građani biraju svoje političare. U saborskom Odboru za medije, naprotiv, političari biraju svoje građane. To je demokracija – naopako.

Otkud priča o sukobu interesa? Što je po vama razlog da je Vera Robić Škarica naišla na takav otpor i da li je to otpor prema ljudima iz filma? Priča čak na momente postaje bizarna.

– Priča je u potpunosti bizarna, jer su tu kandidatkinju koja je po drugi put predložena parlamentu, naposljetku prihvatili skoro svi – cjelokupna opozicija i dva stranačka kluba iz vladajuće koalicije, SDSS-a i HSLS-a. Time je postala jedini kandidat za jedino upražnjeno mjesto u Programskom vijeću. Jedini način da se ta kandidatura osujeti je bio da se nađe neki proceduralni razlog. Potpuno nepromišljeno izašlo se s formalnim razlogom koji je besmislen i lažan. Zato su se filmaši toliko razljutili. Vera Robić Škarica je neupitno moralna osoba i zato ima tako veliku podršku. Diskvalifikacije su iznesene bez ijednog argumenta. I bez prava na obranu. Osujećeno je aktiviranje komisije za sukob interesa i bilo kakvo utvrđivanje istine. Sud bez suda, prilično totalitarno.

Imate li neko racionalne objašnjenje zašto takav otpor?

– Postoji dugotrajan otpor da se ozbiljan predstavnik struke postavi u Vijeće. Postoji otpor ne samo prema filmašima, već i prema nekome tko bi na tim raspravama u Vijeću postavio poneko neugodno potpitanje. Postoji otpor prema nekome tko barata znanjima i stručnom terminologijom iz oblasti o kojoj se priča. Prema nekome tko zna što bi mogli biti realni troškovi i što je provedivo, a što nije.

Da li su komercijalizacija i utrka s drugim televizijama razlog što s HRT-a izostaje europski i domaći film, a dramski i dokumentarni program rapidno se smanjuju?

– Odgovor je previše jednostavan. Hrvatski film je najgledaniji televizijski sadržaj na hrvatskom televizijskom tržištu. Film Veljka Bulajića “Neretva”, star četrdeset i dvije godine, značajno je potukao gledanost glavnog Dnevnika. Komorni art film “Armin” je napravio odličan rezultat, a u glavnom terminu našao se slučajno. Hrvatski film je, osobito tijekom vladavine Vanje Sutlića, bio diskriminiran iz drugih razloga. Morao je biti uklonjen s programa – da ne bi bio gledan! Jer da je bio gledan, dao bi argument struci da se provodi Zakon o audio-vizualnoj djelatnosti, koji kaže da HRT neka sredstva mora dati na raspolaganje kinematografiji. Televizija je odbijala primijeniti taj zakon i zato je iz programa uklonjen filmski sadržaj domaćeg porijekla, da ne bi svojom gledanošću opravdavao taj zakonski mehanizam. U slučaju nedostatka europskog filma, radi se o tome da prodavači europskog programa djeluju pod previše jasnim uvjetima, i to ne odgovara onima koji u ime HRT-a kupuju strane filmove. A tko kupuje strane filmove u ime HRT-a, to je duga i vrlo mutna priča…

U Galićevo vrijeme s filmom diplomatski

Koliko je dalekovidnica bitna za filmsku produkciju u Hrvatskoj? Što to znači za samu filmsku struku?

– Hrvatski je film od osamdesetih u velikoj mjeri zavisio od potpore HRT-a. Naša nacionalna situacija je takva da imamo slabu kino mrežu, rijetki filmovi postižu veliku gledanost, a nemamo više ni velike filmske studije. Od početka devedesetih ustalilo se da HRT sudjeluje u produkciji domaćeg filma, zato što na kraju ispadnu film ili serija koji su vrlo gledani i koji se eksploatiraju u beskonačnost. Također, zadovoljavala se i zakonska obveza. Sve je funkcioniralo do 2005. godine, kada je televizija otkrila novu igračku, a to su sapunice i novi formati. Za vrijeme mandata Mirka Galića diplomatski su zadovoljavana oba interesa, ali kada je došla ova bizarna Sutlićeva uprava proglašen je rat hrvatskom filmu.

Ali možda postoje i politički razlozi da se o Titu govori samo s jedne strane, kao u najavljenoj seriji Antuna Vrdoljaka?

– Tito je tema zanimljiva cijelom svijetu, ali iz nekih razloga HRT nije pokušao s drugima podijeliti troškove izrade tog projekta. Značajna sredstva završit će na jednom privatnom računu. To nije čak ni produkcija HRT-a, već jedne male kućne tvrtke. Dakle, o velikoj povijesnoj temi govorit će se iz vrlo stiješnjenog intelektualnog prostora. Drugačije upravljajući tim projektom HRT je mogao postići da budžet bude još veći, ali da se pritom potroši manje javnog novca i da serija završi na televizijama diljem Europe. Svi razgovori o HRT-u svode se na razgovor o neodgovornom upravljanju javnim dobrom. Naša potreba za dijalogom proizlazi iz još nečeg. Model hrvatskog filma u posljednjih deset godina se mijenja, jednako radikalno i jednako često kao televizijski model. Na film to ostavlja dobre učinke, a na televiziju nikakve. Hrvatski film je danas usvojio mnogo novih znanja i uglavnom uspijeva i doma i u inozemstvu. HRT je mentalno u pretpovijesnom dobu, zaleđen negdje na točki prelaska iz socijalizma u tuđmanizam. HRT bi trebalo naučiti da uči i osposobiti ga da se mijenja. Hrvatski producenti i autori na tom području imaju veliko iskustvo.

Što je po vama razlog da HRT ne reprizira seriju “Nepokoreni grad” koja govori o borbi zagrebačkih ilegalaca protiv ustaša?

– Ne znam. To morate pitati direktora programa koji je malo na poslu, a malo pokušava režirati povijesne serije. Mislim da tamo vlada potpuni nered. Možda ne znaju gdje su im te vrpce.

Satrle nas sapunice i rialiti

Kako komentirate to što je ciklus autentičnog partizanskog filma odjednom nazvan ciklusom “antifašističkog filma”, što je zapravo nepostojeći žanr?

– Ciklus antifašističkog filma je zapravo jedan neobjašnjiv fenomen, ali ja ga zdušno pozdravljam. Prikazati te filmove nakon toliko vremena proizvelo je nevjerojatan učinak. Staro je pravilo da se filmovi mijenjaju dok ih ne gledamo. Sa starenjem promijeni se percepcija i gledamo ih drugim očima. Ljudi ne mogu vjerovati kakva razina produkcije i zanata je bila u to vrijeme. U nekim filmovima se možete diviti utrošenom novcu, a u nekima vidite nevjerojatno kvalitetno napravljene akcijske prizore. Zalutaju i neki filmovi koji su mala remek-djela, poput “Malih vojnika” Bate Čengića, filma poslije kojeg nisam mogao spavati. Nisam čak ni znao da taj film postoji. Mislim da su te filmove počeli puštati kao posljednji pokušaj da se garnitura na odlasku spasi. Kao da su rekli: Hajde da prikazujemo antifašističke filmove, možda će nas ljevičari zavoljeti. Neki ljudi koji rade u filmskoj redakciji i koji nisu previše krivi za taj program, jer urednici nemaju više ingerencija na televiziji, skloni su američkoj kinematografiji, a partizanska kinematografija je bila autentični jugoslavenski žanr koji ima elemente eksploatacijskog filma. Jedan od najpopularnijih bijelaca u Kini je Bata Živojinović, po kojem se čak zove i vrsta piva. Kinezi nisu gledali holivudske filmove, Holivod su upoznali preko filmova Žike Mitrovića i Hajrudina Krvavca.

Spomenuli ste da HRT čeka mađarski ili baltički tip rasula javne televizije. Na što točno mislite?

– Državne televizije u Istočnoj Europi pale su u trenutku kada su komercijalne televizije počele sa svojim djelovanjem, s iznimkom Poljske koja je u potpunosti sačuvala nacionalnu televiziju. U Češkoj postoje problemi, ali televizija funkcionira zahvaljujući oslanjanju na veliku proizvodnju češkog filma i utjecaju koji on ima kod publike. U Mađarskoj se nacionalna televizija rasula i ima problema s isplatom plaća djelatnicima. U Bugarskoj i Rumunjskoj je slična situacija, kao i u baltičkim zemljama. Europska unija je u nekim stvarima bila cinična jer u audio-vizualnom području tim državama nije previše pomogla. Nije se trudila kao u slučaju gospodarskih zakona, liberalizacije uvjeta u privredi i restrukturiranja pravosuđa. Osiguravala se politička neovisnost televizija, ali ih nitko nije obavijestio da će ih rialiti šou i sapunice satrti.

Rampa za dokumentariste

TV Zagreb je vjerojatno bila najbolja televizija u komunističkom bloku. Osamdesetih je u jednom trenutku i TV Beograd postao ozbiljni rival, ali je onda došao Milošević. Kako je televizija jedan veliki tanker, na tome je i HRT nastavio plivati. Kada su došle komercijalne televizije, onda je Marija Nemčić kao direktorica programa odigrala jedan dosta riskantan gambit s onim što zovemo komercijalizacijom javne televizije. Na taj način je uspjela održati gledanost HRT-a, a privatne televizije nisu imale toliko novca da bi joj mogle parirati. Paradoks hrvatskog televizijskog prostora je u sljedećem. U dobrim godinama na reklamama se vrti oko 120 milijuna eura. Prošle godine smo pali ispod 600 milijuna kuna. Taj skupi televizijski posao ne možete raditi za tako male pare. Ako ga podijelimo na tri televizije, jasno je da dolazi do zagušenja. Nakon prvog naleta komercijalnih televizija HRT je dosta dobro odigrao, a posrnuli su kada je televizija samoj sebi uspjela nametnuti nesposobnu upravu. Nacionalna televizija je pojela samu sebe.

Spomenuli ste da neki vodeći hrvatski dokumentaristi ne mogu na HRT?

– Otkako je javni novac ponovno počeo ići prema kratkom i dokumentarnom filmu, neki mali producenti napravili su puno kvalitetnog filma, ali televizija nudi ponižavajuće uvjete kako bi ih odbila. Kratkometražni film više se ne prikazuje, kao ni radovi Akademije dramskih umjetnosti. To vodi tome da imamo dosta filmova koje nitko nije vidio i to je velika šteta.

Zašto HRT rijetko prikazuje srpske i bosanskohercegovačke filmove?

– Izbacivanjem europskog filma s programa hrvatskoj publici je uskraćena komunikacija, recimo, s danskim i švedskim art filmom. Ali prekinuta je osnovna kulturna komunikacija i s regijama kojima Hrvatska pripada. I češki, mađarski, srpski i bosanski filmovi nalaze se u katalogu europskog filma. Nitko ne može reći da film “Ko to tamo peva”, prikazan u nedjelju navečer u devet sati, ne bi imao luđački odaziv javnosti. Ali, ti filmovi se ne prikazuju. A postoji puno razloga da se prikazuju filmovi susjednih zemalja. Jedan je taj da narodne zajednice koje žive u Hrvatskoj osjete da HRT prikazuje njihovu kulturu. To je način afirmacije i integracije, po meni bolji i efikasniji od “Prizme” i informativnih magazina koji govore o tome što rade folklorna društva. Osim toga, razmjenjujući proizvode s regijom utire se put drugim oblicima razmjene, u prvom redu koprodukciji.