Patroniziranje anarhista

U pomalo paradoksalnoj organizaciji “Akcije za slobodno društvo”, koja sebe opisuje kao građansku inicijativu a čiji članovi su pobornici samozatajnog rada na stvari društvene slobode, organizirana je u zagrebačkoj Kući ljudskih prava tribina pod nazivom “Sloboda za šestoro političkih zatvorenika”. Sve u namjeri da se iz zatvora u Beogradu izvuče Sanju Dojkić, Tadeja Kurepu, Nikolu Mitrovića, Ivana Savića, Ratibora Trivunca i Ivana Vulovića, šestoro anarho-sindikalističkih drugarica i drugova (od kojih četvoro članova Anarhističko-sindikalističke inicijative), nepravedno optuženih za djelo međunarodnog terorizma. Organizator je bio mišljenja da baš prisutnost javnih osoba, najavljenih kao intelektualaca i aktivista, najbolje djeluje na pozitivnu promjenu medijske slike procesa. A ova pak na sami tok suđenja i njegov ishod.

Državni teror

Zagrebački je organizator produktivno riješio problem nadnacionalne dimenzije svoga angažmana, posebno u otužnoj situaciji postjugoslavenske začahurene parohijalnosti, odlučivši se za nadnacionalnu, posthrvatsku konstelaciju skupa. Tako da je na njemu bilo uvodničara i diskutanata iz Hrvatske, Slovenije i Beograda. Pošto su uvodno pročitana pisma podrške odsutnih Rastka Močnika i Dražena Šimleše, riječ su uzeli Predarag Matvejević, Žarko Puhovski, Darij Zadnikar, Zoran Pusić, Boris Gunjević i Ankica Čakardić.

Ovdje nema potrebe da još jednom detaljno prepričavamo kronologiju slučaja boce bačene na grčku ambasadu, u znak solidarnosti s tada zatočenim grčkim aktivistom Theodorisom Iliopoulosom, koji je u zatvoru 40 dana štrajkao glađu. Sve o djelu i njegovoj kvalifikaciji već je u medijima rečeno (o mogućem sudskom raspletu u ovom broju “Novosti” govori i odvjetnik Srđa Popović). Prenijet ćemo samo neke akcente iz izlaganja uvodničara, kojih je zajednički nazivnik, kako je pokušao naglasiti Matvejević, samo to da su grupa ljudi dobre volje. On je naglasio da način kako danas neke države šire pojam terorizma opasno prijeti da svaki solidarni humanizam izjednači s terorizmom. Isto tako, iznio je mišljenje da se današnji neokapitalizam ne može kritizirati jezikom od prije 30-40 godina, no nije rekao gdje vidi novi. Žarko Puhovski dobro je naglasio da je ovaj beogradski proces posljedica pritiska na srpsku državu. Darijo Zadnikar iz euroatlantski “integrirane” Ljubljane prisjetio se rada, ironično nazvanog, Ureda za intervencije (UZI), skupine koja je pripremila demonstracije protiv svojedobnog dolaska Busha u Ljubljanu, te nakon antiglobalističkih sukoba u Genovi, u ljeto 2001. Sreća je htjela da su svoje protestne svijeće postavili pred talijansku ambasadu nekoliko mjeseci prije no što se dogodio američki 9/11. Slovenska država svejedno im je pokušala namontirati proces, jer da je bilo nasilničkog ponašanja (a nije!), no novinarski dokazni materijal ih je spasio optužbe.

I Zoran Pusić primijetio je da mainstream mediji kad govore o desničarskom “patriotskom” nasilju govore o ekstremistima, dok su organizirani ljevičari odmah proglašeni teroristima. On je bio više sklon opravdanju EU kao nad-državne tvorevine s više lica i uopće striktno građanskom i nenasilnom karakteru svoje pozicije. No, negirati postojanje i nasilnog elementa u svakom otporu, pa i onom izučenog “nenasilja”, nije baš dijalektički.

Guranje u “centar”

Prisutni su se složili da je u ovom slučaju na djelu akt državnog terora, u smislu zastrašivanja i preventivnog plašenja sankcijama svakog lijevog otpora i prije no što je ovaj postao značajno djelatnim. Kako je zaključila Jelena Kranjec, ono što užasava jest spoznaja da nam se to svima može dogoditi.

U diskusiji se razvio problem jesu li peticije, poput ove “Sloboda za šestoro političkih zatvorenika u Srbiji”, a bit će upućena predsjedniku, skupštini i vladi Srbije, te delegaciji Evropske komisije i Uredu vijeća Evrope u toj zemlji, efikasan način političke borbe.

Neizgovoreno do kraja, a diskusiju su u tom smjeru pokušali artikulirati Andrej Pavlišič iz Ljubljane i Mina Bulić iz Beograda, zaživjela je opreka između naoko nadpolitičkih uglednih intelektualaca, kao svojevrsnih mandarina, s jedne i djelatnih anarhističkih i marksističkih aktivista s druge strane. Ljevičarske grupe, čiji jedini problem nije u tome da su malene, već što najčešće nemaju nikakav, a kamoli autorski pristup u mainstream medije, aktivne su po pitanju solidarnosti s uhapšenim anarhistima već mjesecima. No, mediji će reagirati tek sad, na zvučna imena, koja dobrim dijelom sami proizvode. To je duboki problem strukture naše javnosti.

Guranje u “centar”, o kojem je Puhovski govorio kao o taktici država koje kao ekstremni centar, onaj nulte tolerancije na nasilje, fingiraju nepristranost i objektivnost u borbi protiv lijevog i desnog ekstremizma, nije samo opis strukture represivnih aparata, već i onih nekad ideoloških, a sad i samih sve više direktno nasilnih. U ovom slučaju medija, ali i obrazovnih institucija, iz kojih u nas u pravilu dolaze oni koje javnost prepoznaje kao ugledne intelektualce. Zato je moguće da većina takvih ne preuzima političku odgovornost na skali lijevo-desno, već se i sama nastoji poistovjetiti s imaginarnim nadpolitičkim centrom. Iz kojeg se olako patronizira i minorizira značaj lijevih pokreta danas, uglavnom po šabloni “dobrohotnog” shvaćanja ljevičarstva kao dječje bolesti, bez komunizma – koje ljevičarstvo su uvijek oni drugi – kojeg ustvari i nema. Pa smo mi, mandarini carstva sredine, i dalje jedina priča u gradu!

To je u Zagrebu i Beogradu, u Ljubljani puno manje, poprimilo mistificirajući oblik nekog sukoba generacija, “mladih” i “starih”, iza čega se u stvarnosti krije javno neartikulirani sukob ideologija – liberalne i lijeve! Taj sukob teško da i može biti artikuliran u većim medijima, koji su sada svi “liberalno” naštelani, bez da dozvoljavaju stvarnu idejnu borbu. No, on već teško da može biti artikuliran i u obrazovnim aparatima, tom pretpostavljenom rasadniku uglednih intelektualaca, koji gigantskim koracima nadoknađuju svoju dosadašnju neglajhšaltovanost s “jednoumnim” EU-prostorom.