Plavi orkestar je vječan poput baklave ili ćevapa

Zašto je prošlo punih deset godina od posljednjeg albuma Plavog orkestra?

– Sjećam se zadnjih koncerata koje smo trebali odraditi u Sloveniji. Momci i producenti su bili relativno dobro raspoloženi, međutim ja sam sjedio u garderobi i rukama pokrivao lice. Nakon te scene naš je producent rekao da to više nema smisla i da se turneja prekida. Naprosto sam doživio stres od javnosti. Osamdesetih je bilo dovoljno gostovati kod Saše Zalepugina u “Nedjeljnom popodnevu” i to je bilo sve što se tiče promocije. Vidjela te cijela tadašnja Jugoslavija. Nakon povratka suočio sam se s demokratizacijom medija. Svi su dolazili sa svojim diktafonima, čak i s kamerama za home video. Pošto intervjue dajem ja, više to nisam mogao izdržati. Kada smo 2000. naprasno prekinuli turneju, ja sam do 2004. živio nekom vrstom nekvalitetnog života. Možda sam profitirao u tom periodu, možda ne, ali samo sam “stanovao”. Bio sam u začaranom krugu ovisnika o informacijama. Moglo me se sresti u najzabačenijim antikvarnicama knjiga gdje sam kopao tražeći stare rijetke naslove. Jedan sam od prvih sto korisnika interneta u Sloveniji, a ta moja ovisnost traje i danas. Pretplaćen sam na sve moguće revije kao što su “I.D.”, “Empire”, “Q”, “Mojo”, “Wallpaper”… Zarazio sam se recentnom glazbom i to je trajalo sve do 2004. godine.

Operu čuvam za epitaf

Međutim, u posljednjih deset godina skladao si jako puno glazbe za kazalište, film i televiziju?

– Da, vratio sam se u javnost pomoću drugog plana. Uživao sam u tom luksuzu i vraćao se u glazbu pomalo i terapeutski. Radio sam s prijateljima. Prvo sam radio s Đurom (Branko Đurić) u njegovom prvom igranom filmu “Kajmak i marmelada”, zatim s Pjerom Žalicom u filmu “Gori vatra”, pa polako krenuo u teatar s Vitom Tauferom radeći male komorne komade. Malo pomalo ljudi su povjerovali da to znam raditi. Radeći brojne filmove, adaptirao sam se na složenije forme kao što su gudački kvarteti, da bih stigao i do prve opere “Bakhantke” po Euripidovom predlošku, koju sam radio za jednu koprodukciju u Italiji. To je moj najambiciozniji projekt sa 15 opernih pjevača i glumcima. Ja sam perfekcionist i istraživač. Tako sam, radeći muziku za seriju “Vratiće se rode”, išao loviti ribu sa seljacima, bio u kafanama, išao u njihove knjižnice, u statistički ured da vidim zbog čega se te rode ne vraćaju već deset godina. Zbog potrebe filma “Gori vatra”, za koji sam napisao pjesmu “Iznad Tešnja zora sviće”, živio sam u Tešnju i na isti način radio na pjesmama.

To se i osjeća u muzici koju si stvarao za te filmove…

– Pjesma nije samo pjesma iz glave autora, nije nekakav eklektički slijed nota ili riječi. U pjesmu uđe i ono što pojedeš u restoranu, razgovor, slučajni događaj na ulici… Da se vratim Euripidu, išao sam istraživati i što je bilo 400 godina pr.n.e. Znao sam da je Euripid napisao glazbu, ali ne postoji notni zapis. Prvi je nađen nekoliko stotina godina kasnije. Onda sam ga pokušao uglazbiti i vidio da se to mnogo ne razlikuje od sofisticiranog balkanskog etna koji sada slušamo. Angažirao sam jednu uglednu filologinju iz Ljubljane i pjevači su izgovarali starogrčki. To je bilo mučno i naporno, jer su to posebna akcentiranja. Međutim, to je dalo neku novu logiku tim stvarima. Onda sam se prepustio vjetru inspiracije i napravio tu operu.

Postoji li snimljena glazba iz te opere?

– Pripremam se na taj soundtrack iz opere vrlo oprezno. Želim da to bude neki moj epitaf.

Predstavnici naroda u umjetnosti

Vratimo se sadašnjem vremenu i Plavom orkestru. Jesi li trebao nagovarati ljude iz grupe da se ponovno okupite?

– Nismo radili deset godina, ali smo se okupili za pet minuta. Mi se obično ne čujemo nekoliko godina nakon turneja jer provedemo dugo vremena na njima pa imamo razlog da se razbježimo. Da si me u jednome momentu pitao hoću li ikada više biti član Plavog orkestra, ja bih rekao da ne znam. Međutim, već smo se sutradan dogovorili da idemo na zimovanje na Bjelašnicu. Tamo je bila jedna super kuća s kaminom, a ja sam krajičkom razuma uvijek, radeći sve ove godine za filmove i teatar, u jednoj ladicu čuvao pjesme za Plavi orkestar. I tako sam ja u toj kućici odsvirao nekih 25 pjesama na gitari, po kriteriju okrutne selekcije. Pjevam tako pjesmu “Duga topla noć” pa pitam Čeru, a on kaže: “Pa, meni je u redu.” To “pa” je znak da je odmah mogu baciti u smeće i tako je na kraju ostalo nekih 11 kompozicija.

Na zadnjim koncertima Plavog orkestra publika je bila pretežno mlađa što je doista interesantna činjenica. Kako objašnjavaš to što imate više mlađe publike od one starije koja je odrasla uz vašu muziku?

– Ja to ne razumijem! Uvijek iznova dolaze neke nove generacije i ja stvarno ne znam kako bih to objasnio. Možda zato što imamo te harmonije, te power pop melodije. Plavi orkestar je sastavljen od lakih ljetnih materijala i nosi taj zanos mladosti.

Zapravo ste iznikli iz pokreta new primitivs ne misleći u početku da će vaše pjesme biti veliki hitovi?

– Ima i u tome nešto. Ne znam što se zapravo nama desilo. Nama je počeo prijati uspjeh. Ušutjeli smo kada smo prvi album prodali u 600 tisuća primjeraka. Potonuli smo u uljuljkanost mainstreama. Istovremeno smo doživjeli konceptualni poraz tako da smo postali usamljeni ljudi.

Zezancija se očito etablirala?

– Jeste. Bili smo kao neki predstavnici naroda u umjetnosti. Znaš, kada je maturalno ludiranje pa svi na ulici pište sa zviždaljkama. U Ljubljani sam jednom prilikom iznosio smeće u kontejner. Prolaze pored mene maturanti i pjevaju “Bolje biti pijan nego star” i “Od rođendana do rođendana” a pojma nemaju da su to moje pjesme. Možda je jedan od razloga što te pjesme žive na proslavama, na rođendanima, na ispraćajima u vojsku, na plažama…

Sve smo nadživjeli

Pjesme se prenose s koljena na koljeno…

– I onda ih mi podsjetimo svakih deset godina da to mi izvodimo i znaju da će im biti dobro na našem koncertu pa dođu. Možda je to razlog.

Istovremeno ste uspjeli u nečem što je dostigao malo koji muzičar s ovih prostora –izbrisali ste sve granice nastale raspadom bivše države, jer vas jednako vole od Slovenije do Makedonije?

– Stvarno smo dobrodošli u bilo kojem kraju regije. Možda zahvaljujući činjenici što se nikada nisam bavio prebrojavanjem krvnih zrnaca, a mnogi drugi jesu. Možda zato što smo neki miks nacija u Plavom orkestru. Teško ćete naći anacionalnijeg čovjeka od mene. Međutim, Plavi orkestar živi. Živjeli smo u komunizmu, bio je rat, probudili smo se u neoliberalnom kapitalizmu, a sada se pojavljujemo u onome što je ostalo od tog neoliberalnog kapitalizma. Sistemi se dižu i propadaju, dok Plavi orkestar, neskromno rečeno, ostaje. Tako da smo mi neka vrsta podsvijesti bivše Jugoslavije. Kao kada odeš na ćevape ili na baklavu. Neka benigna pojava. Velika je privilegija i veliko opterećenje biti dio ljudskih uspomena. Biti netko na čijim su se koncertima ljudi zaljubljivali.

Kako će se zvati novi album?

– Volio bih da to bude jedan od onih dugih naslova poput filmova Woodyja Allena “Sve što ste oduvijek željeli znati o seksu, a niste se usudili pitati”. Nije još imenovan. Naslove dajem uvijek u posljednji tren. U produžetku utakmice.

On bi se trebao prilično razlikovati od svega što ste do sada napravili?

– Ima puno hip-hop elemenata, koliko god to pretenciozno zvuči.

Ima li i gostiju?

– Imamo namjeru u goste pozvati potpuno radikalne underground rap umjetnike da gostuju u pjesmi “Lova” iz serije “Vratiće se rode”. Na soundtracku je pjevaju Šaban Bajramović i Sky Wikler. U novoj verziji voljeli bismo pozvati Frenkieja iz Tuzle, Defence iz Niša i možda El Bahatteeja, ako pristane.

Zanimljivo je da si se u međuvremenu odlučio preseliti na Hvar?

– Moj stari je osnivač televizije Sarajevo i jedno vrijeme je bio dopisnik TVSA iz Splita. Dobio je zadatak da napravi reportažu o tvornici ribe u Vrboski na Hvaru. Tamo su ga zavoljeli mještani i pitali ga što ne bi ovdje dolazio ljetovati. I on je na kredit kupio plac i iz godine u godinu ta je kuća rasla. Prvi red do mora. Mama me prvi put dovela na Hvar kada sam imao samo šest mjeseci, jednog kišnog decembra, u onom malom brodu “Karlovac”. Zvali su ga orahova ljuska. Zapravo bih mogao reći da sam jedini kontinuitet u životu, od svoje nulte godine, imao na otoku Hvaru. Tamo su moji prijatelji iz djetinjstva, tamo se osjećam najbolje i tamo bih želio da ostanem. Pravim neku strategiju bijega da od ove godine tamo živim što duže. Mene tamo nitko ne može naći u nekom fancy kafiću. Ja sam u dubokoj unutrašnjosti, pored vinograda. Sreća je kada uspostaviš harmoniju s prirodom. Kada dišeš s podnebljem koje ti odgovara, to bi se moglo nazvati srećom.