Pod kredom čarobnjaka

Profesor Svetozar Kurepa bio je jedan od najcjenjenijih hrvatskih pa i jugoslavenskih matematičara druge polovice 20. stoljeća. Cijeli svoj radni vijek proveo je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu i kao svog profesora sjeća ga se gotovo 50 generacija matematičara i teorijskih fizičara. No još mnogo veći broj ljudi, od kojih su neki danas već u mirovini, učio je matematiku po njegovim udžbenicima za srednju školu ili tehničke fakultete.

Prvi kolegij koji sam slušao kod profesora Kurepe bila je Matematička analiza na drugoj godini studija matematike. Zapravo, prvi put sam ga vidio kao brucoš; glasno smo razgovarali pred jednom od predavaonica u staroj zgradi PMF-a na Marulićevom trgu, iz predavaonice je izašao jedan visoki mladi čovjek i snažnim glasom koji ne trpi nikakve diskusije, potjerao nas iz hodnika. Dok smo kao zbunjeni brucoši odlazili netko je rekao: “To ti je Kurepa.” Među studentima, koji na faksu najbrže nauče sve lokalne priče i tračeve, znalo se da je Kurepa mlada profesorska zvijezda na Matematici i da najbolji studenti s drugih smjerova, prije svega s Fizike, dolaze slušati njegova predavanja iako nisu u njihovom programu studija.

Vrhunski predavač

I kad se danas sjetim tih predavanja, mislim o njima kao primjeru koliko dobar predavač može poticajno djelovati na razvoj mišljenja kod mladih ljudi. Matematika je školski primjer predmeta čija težina ne leži u količini već u razumijevanju gradiva. Stručnost i znanje predavača nužni su uvjeti za dobra predavanja i ako oni nisu ispunjeni studenti to brzo osjete. To nisu i dovoljni uvjeti; postoje mnogi vrsni stručnjaci koji su loši predavači. Uz ciljani napor i želju da znanje prenesu studentima, većina nastavnika mogu postati solidni predavači kao što većina ljudi može naučiti svirati neki instrument. Ali biti vrhunski predavač, izvlačiti iz studenata ono što u njima potencijalno postoji iako toga ni sami nisu svjesni, osvijetliti teške probleme tako da potaknu britkost uma a ne umrtve ga nerazumijevanjem, pretvoriti predavanje u intelektualnu avanturu za slušaoce, prirodni je talent, rijedak kao što to talenti u pravilu jesu. Predavanja profesora Kurepe ostala su za mene i mnoge moje kolegice i kolege i sada, mnogo godina poslije, upravo to – uzbudljiv i intelektualno poticajan doživljaj iz mladosti. Vidim ga kako se, onako krakat, razmahao pred pločom, kako netrivijalne korake dokaza pretvara u nešto samo po sebi razumljivo i kako niz zaključaka pod štapićem, ili bolje rečeno kredom, čarobnjaka, konvergira ka dokazu tvrdnje teorema.

Biografski podaci o nastavniku su nešto što kao student ne znate niti vas previše interesira: tek ako ostanete u kontaktu s nekim od njih, taj odnos profesor-student popunjava se širom slikom o čovjeku kojeg upoznajete. Svetozar Kurepa rođen je 1929. u Majskim Poljanama, selu u blizini Gline. “Matematički gen” je bio snažno prisutan u obitelji Kurepa. Svetin djed (ili pradjed) bio je poznat da je za zabavu, u lokalnoj birtiji, napamet množio i dijelio troznamenkaste i četveroznamenkaste brojeve. Svetin stric, Đuro Kurepa, bio je jedan od velikih jugoslavenskih matematičara 20. stoljeća. Svetina kći Aleksandra profesorica je matematike u SAD-u.

U ljeto 1941. kao dvanaestogodišnji dječak, Sveto Kurepa bježi u šumu pred ustašama koji su spalili njegovo selo i pobili veći dio onih koji nisu pobjegli. Sljedeće četiri godine provodi u zbjegu s kojim se sklanja po šumama i prati partizane. Brata su mu zarobili i ubili ustaše. Sve je to moralo ostaviti duboke traume kod dječaka u ranom pubertetu. U ponašanju prof. Kurepe prema studentima nikada, ni najmanji znak postojanja takvih traumi nije izašao na površinu. Pohađao je partizanske škole na oslobođenom području, a poslije rata došao je u Zagreb gdje je upisao matematiku na PMF-u. Kao student stanuje kod jednog visokog milicijskog službenika, bivšeg partizana iz njegovog kraja, koji se žalio prijateljima: “Ma zabrinut sam za Svetu, dobar dečko, ali po cijeli dan bulji u papir i crta nekakve zafrkače.” (To su bili integrali.)

Akademijin promašaj

Svetozar Kurepa diplomira 1952, doktorira 1957, a redovni profesor na PMF-u postaje 1966. Objavio je preko 70 matematičkih članaka i napisao 13 knjiga, od kojih neke, poput “Uvoda u konačno dimenzionalne vektorske prostore”, spadaju, po mom sudu, u najbolje visokoškolske udžbenike iz matematike ikad napisane.

Kurepa je predložen za člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, ali njegov izbor nije prošao, što je bila, ni prvi ni zadnji put, veća sramota za Akademiju nego za onoga tko je predložen.

Dok ga bolest nije u tome spriječila, profesor Kurepa je aktivno sudjelovao u seminarima matematičkog odjela, čiji je spiritus movens bio dugi niz godina.

Naši životi funkcije su vremena, u prvoj aproksimaciji, uglavnom, asimptotske. Dolaze nove generacije matematičara, a jednom mladi Kurepini asistenti i studenti, mnogi od njih danas i sami ugledni profesori i profesorice, okupili su se na posljednjem ispraćaju svog profesora čija su široka ramena, što bi rekao Njutn, poslužila mnogima i još će poslužiti mnogima da vide dalje i jasnije.