Potresni album veterana pop aktivizma

The Revolution Will Not Be Televised – rafalno je deklamirao pjesnik, recitator i soul-jazz glazbenik Gil Scott-Heron još 1970. godine. Naslov njegove najčuvenije melodije ostao je na istaknutom mjestu popularne kulture i u raspravama mnogih modernih teoretičara.

Kao jedan od autentičnih veterana žestoko angažirane afroameričke glazbe, Heron je specifičnim govorničko-džezerskim stilom djelomice izmislio rap. Protagonisti tog žanra svome rodonačelniku naknadnih su godina odali bezbroj počasti sempliranjem njegovih autorskih stihova i ritmova. Tantijemi isplaćeni tim povodom vjerojatno su mu omogućili da prebrodi teške životne trenutke u starosti.

Poprilično oštećenog čestim zatvorskim kaznama zbog posjedovanja opijata i teško bolesnog, nakon šesnaest godina diskografske neaktivnosti, Che Guevaru hip hopa iz zaborava je istrgnuo Richard Russel, vlasnik jake londonske izdavačke kuće XL Recordings. Dohvativši se ujedno producentskog posla, omogućio je Heronu snimanje albuma “I’m New Here”. Ostvareni rezultat iznad svakog je očekivanja, pa su se kritičari ovih dana s razlogom raspekmezili, jer zaista se radi o upečatljivom, mjestimice potresnom djelu.

Poprilično iznošen Heronov glas, u kojem se teško nazire nekad znani šarmantni mladenački bariton, Russel je nakalemio na vrlo moderne, mjestimice poprilično sablasne elektronske podloge. Pritom se poslužio receptom aktualizacije zaboravljenih heroja, patentiranim u posljednjoj dekadi prošlog milenija. Tada je famozni producent Rick Rubin iz propasti izvukao Johnnyja Casha, i nakon četiri albuma deset ga godina kasnije ponosno otpravio na onaj svijet kao heroja mladih naraštaja. 

Za razliku od negdašnjeg virtuozno elokventnog i povremeno sarkastično duhovitog političkog aktivizma, Gil Scott-Heron sada se okrenuo introspekciji, a ona na momente poprima vrlo potresne oblike. Središnje mjesto i dalje zauzima recitacija u kojoj, primjerice, nije ništa manje uvjerljiv od vrhunskih glumaca Morgana Freemana ili Jamesa Earla Jonesa. Pjevane izvedbe donekle pate zbog oronuloga glasa, no to daje dodatnu patinu autentičnosti. Nema nikakve dileme da je ono što Gil Scott-Heron izvodi upravo njegov život, koliko god on bio dobar ili loš.

Kad tako zapjeva u klasičnoj folk drombuljici “New York Is Killing Me”, podmazanoj prikrivenim industro-ritmovima, teško se oteti dojmu da u stihovima “osam milijuna ljudi / al’ nijednog prijatelja” ne progovara glas napuštenog, usamljenog starog čovjeka dok pomalo svodi račune svojeg postojanja na zemlji. Jednako je osjećajan i blues “I’ll Take Care Of You” (orig. Bobby Bland), gdje matori Gil kroz dobrano isturpijane glasnice zavija uvjerljivo poput poznatog bijelog brata koji je zapravo možda oduvijek bio crn – Toma Waitsa.

Količina emocija što izbija iz jedva tridesetak minuta trajanja albuma jednostavno je impozantna. Stoga će slušatelja, zakucanog glavom o pod već nakon uvoda “On Coming From A Broken Home”, ostatak materijala posve dovoljno ubiti u pojam, pa će čak pomalo i biti sretan što to duboko iskustvo ne traje odviše dugo.

S obzirom na uvjerljivo pakiranje Gil Scotta-Herona u zvuk novog doba, kao i na maestralan spot za potencijalni hit “Me And The Devil” (orig. Robert Johnson), moguće je da će inteligentni mladi ljudi, željni glasova razuma, emocija i istine u močvari moderne ignorancije, prepoznati važnost ovog fakultetski obrazovanog pjesnika crne Amerike. Jer Heron je među prvima otvorio pitanja masovnih medijskih manipulacija i homofobije, ali je propitivao i legitimitet nekih protagonista afroameričkog političkog aktivizma. Njegov utjecaj na alternativne glazbenike i umjetnike sviju vrsta ionako je golem, pa je ovo prilika da ambiciozniji klinci obogate znanje iz popularne kulture.

Revolucije dakle i dalje nema na televiziji. Ovakvih albuma koji izazivaju ledene žmarce u kičmi također nema na programima, ali oni ionako ne spadaju u svakodnevnu konfekciju, jer su svevremeni i teško da će biti zaboravljeni.