Prag i pepeo
Zadarski maturanti usred Praga pretukli vršnjake iz Beograda; divlje horde navijača zagrebačkog Dinama poharale središte Praga, beogradski Delije pljačkali i napadali turiste po Češkoj; u Pragu uhapšen vođa srpske filijale međunarodne neonacističke organizacije “Krv i čast” Dragan Petrović-Bajbo; ustaški simboli na zgradi ambasade Srbije u Pragu…
Tako nekako izgledaju naslovi vijesti koji preplavljuju češke medije s dolaskom većih grupa hrvatskih ili srpskih “turista”. Tamošnjoj javnosti ne preostaje drugo nego da s podsmijehom utvrdi kako srpska ili hrvatska nacional-šovinistička mržnja iz nekog, njima nedokučivog razloga, još uvijek vrije i to na potpuno krivom mjestu. Kao da im slavenska braća s Balkana žele pokazati sve moguće prednosti “širenja područja borbe” na dokone europske turiste, prometne policajce, slučajne prolaznike ili zidove zgrada…
Nedaleko od “područja borbe”, kod Ungelta, u knjižarama “Anagram” i “Big Ben”, čiji su suvlasnici Zagrepčanin Miroslav i Beograđanka Ana, a u kojima rade i Česi i Srbi i Hrvati i nekolicina stranaca iz EU-a, mir i jedva čujna glazba zatomljuju vanjske utjecaje, ne samo one koji dolaze s dalekog Balkana. Oguglali na brutalne gluposti koje u češkoj prijestolnici s vremena na vrijeme počine “teroristi” iz naših krajeva, nemaju volje čak ni za psovku, a kamoli za nekakav osuđujući komentar.
Što je to KPL
Po pitanju kulture južnoslavenskog dijaloga i njegovog širenja i otvaranja prema Evropi, Ana i Miroslav već danas rade za neka druga vremena kojima društva iz naše regije, recimo, tek nesigurno streme.
– U Prag je devedesetih stigao izvestan broj mladih intelektualaca iz Zagreba, Beograda, Sarajeva, Novog Sada… Obzirom na to da je ovo ležeran grad, otvoren svima, ljudske, kulturne i poslovne veze ovde su se logično nastavile i stalno se nadograđuju – pojašnjava Ana.
Na policama dviju knjižara, između naslova recentne svjetske literature, istaknuto stoje i engleska izdanja južnoslavenskih pisaca poput Andrića, Krleže, Pavića, Kiša ili Slavenke Drakulić, no Miroslav i Ana pokreću posljednjih mjeseci zanimljivu izdavačku misiju pod imenom “KPL” iza čega se krije naslov jedinog romana prerano preminulog istarskog književnika Ede Budiše “Klub pušača lula”. Češkom i slovačkom tržištu edicija će ponuditi recentno književno stvaralaštvo s područja bivše Jugoslavije. Edicija već broji dva friška izdanja na češkom, romane Gordana Nuhanovića i Senka Karuze, koji se u Pragu solidno prodaju, a polako se planiraju i izdanja Ferića, Popovića, Baretića, Vidojkovića, Samardžića, Crnkovića, Nikolaidisa, Gatala…
– Nek’ ljudi komuniciraju, to je najvažnije – sažima moto svog izdavačkog pothvata Miroslav. Osim knjižare i izdavačke kuće, Miroslav i Ana s prijateljima vode i povremena književno-glazbeno-filmska okupljanja poput “Blatt festivala” i “Underground Anagrama”, kojima su prodefilirali i britanski književnik Tom McCarthy ili glazbenica Siouxsie Sioux (Siouxsie and the Banshees). Međutim, kada uzmanjka relevantnih pisaca iz pojedinih područja ili pristiglim knjiškim “zvijezdama” ponestane inspiracije za čitanje svojih djela, Miroslav obično pozove nekog iz publike da pročita nešto svoje.
– Imam punkerski stav prema tome – objašnjava – svatko može uštekati gitaru!
Sceni tad, s pomalo izgužvanim arcima papira ili trošnim rokovnicima, pristupaju ljudi koji žive stalno u Pragu ili često svraćaju u grad: jazz trubač Joca, scenarist za reklame Marko i turistička agentica Minja iz Beograda, fotograf Zoka iz Novog Sada, inženjer Andrija iz Zagreba, dizajner cipela Boško iz Herceg Novog, knjižar Andrej iz Ljubljane, marketingaši Marcela i Jindra iz Praga, profesor filmske scenografije Aidan iz Londona ili redatelj Mat iz Bostona… Čitaju u barskoj, zadimljenoj atmosferi, uz pritajeni smijeh publike i glasnog Mata koji gotovo sve eksplozivno komentira. U pauzama čitanja sa zvučnika odjekuje koktel britanskog punka, američkog rocka i yu-novog vala.
Na zadnjem okupljanju sve je razgalio video-film o poprilično živopisnom, besposlenom navijaču Partizana iz hrvatske obitelji s beogradskog Dorćola, 30-godišnjem Zdenku, koji se prošlo ljeto prvi put u životu hrabro otputio van Beograda, ravno na hrvatski Jadran. Film prati Zdenka, koji se u čarapama s izvezenim logom Partizana, s dorćolskim naglaskom i imperativnom poštapalicom “brate”, libi razgovarati na glas kako mu na tijesnim ulicama dalmatinskog gradića ne bi bio prepoznat jak “istočnjački” naglasak. Zdenko se stoga krotko šulja kroz masu turista i gotovo šapuće u kameru svoje komentare o kulturološkom šoku koji doživljava. Vješto izbjegava mogući razgovor s prolaznicima ili konobarima. U zadnjoj sceni ipak ga jedna postarija Slovenka pita za put u neki restoran. Zdenko gotovo crveni što mu se netko obratio, a kamerman Boško ga hrabri da joj odgovori nešto.
Apsint-večer
– Nisam odavde, brate. S Dorćola sam! – odgovara k’o iz topa Zdenko. Iza kamere čuje se Boškov smijeh i uputa: “Gospođo, a ne brate!” Zbunjena gospođa još jednom upita Zdenka, za svaki slučaj: – Ja, a ne veste pot…
Nakon što mu Boško iza kamere prevede, Zdenko se odluči na širenje konverzacije: – Brate, gospođo, i ja sam ovde zato da se upoznam s novim civilizacijama!
Poslije filma slijedi žestok party gdje nam u sitne sate, nakon tuceta praških piva i pokojeg apsinta, Aidan objašnjava da je pjevač mančesterskog Joy Divisona Ian Curtis imao osebujan smisao za humor. Kaže da je svirao s njim u prvoj postavi, u grupi Warsaw, i da zna dobro čovjeka. Beogradska sekcija “književnika” ga uvjerava da netko tko ima smisla za humor nikad ne bi počinio samoubojstvo. Ljubljančanin Andrej odgovara Beograđanima da oni to gledaju kroz sebe jer Srbi, po nekim statistikama, imaju najmanji broj samoubojstava po glavi stanovnika. Beograđani mu ne vjeruju, Zoka mu oponira podacima o samoubojstvima u vojvođanskoj ravnici. Mi, zagrebački “pisci”, mirimo strane, ali potajno držimo onu Aidanovu. Tvrdimo da se baš zato i ubio što je imao smisla za humor.
– Kako, bre? – pitaju beogradski “spisatelji”.
– Nakon onako mračnih, beznadnih, onostranih stihova – odgovaramo pomalo eshatološki – njemu je svojevoljni odlazak na drugi svijet bio više kao… kao neki uvrnuti humor… kao neka vježba iz metafizike… On je tu proživio ono što je tamo daleko s one strane, pa se tamo i vratio.
Beogradska sekcija nam nakon ovog pojašnjenja zagleda u poluispražnjene čaše s apsintom. Minja nas nakon kratkog odmjeravanja podsjeća da je Curtis “možda ipak bio nesretan i do bola osetljiv tip”. Zoka joj najiskrenije, nakon što je nagnuo apsint do kraja, dobaci:
– I ja sam do bola osetljiv tip, a po svemu sudeći i nesretan, al’ mi ne pada na pamet da se obesim u kupatilu.
– To je što si Srbin! – beogradska sekcija jedva je dočekala da autoironično sintetizira ovu apsint-večer.
Ana je pozvala kući: – Ajde da vam skuvam nešto nabrzaka, vidi kako ste se udesili od tolikog apsinta.
U sitne sate nevoljko izlazimo van na zasnježenu Stupartsku ulicu, u blizini moćne i mračne Tynske crkve koja kao da izranja iz spomenutog “onog svijeta”.
– Vidi je, iz pepela je sagrađena – kaže netko pod očito još uvijek jakim utjecajem apsinta. Ispod šalova i kapa škiljimo u daljini na neku oveću maturantsku ili brucošku grupu pijanih mladića što bučno prolazi trotoarom i tu i tamo, onako iz zabave, izokrene nekoliko kanti za smeće. Kad se dovoljno približe, razaznamo “naški”.
– Šta buljite, češke pičke?! – unese nam se jedan od njih, ali odmah lijeno odmahne rukom i bez prave namjere da izazove kavgu odgega se dalje.
– Na čemu su ovi, jebote? – upita Minja.
– Na griotama – netko veli.
– A ne, ovi su na Draži i Arkanu!
– Na Mati i Bobanu!
– Na Desanki Šakić!
– Ako, ako, ovi su prošli kroz kolektivno samospaljivanje i sad su hodajuće urne s pepelom.
– Brate, gospođo, samo nek’ oni saobraćaju – simulirao je po dorćolski Miroslav – kako inače da upoznaju nove civilizacije?!