Radnici blokiraju pruge i puteve, ustali cijeli gradovi

– od 2000. godine izgubljeno oko 400.000 radnih mjesta

– u 2009. godini otpušteno 120.000 radnika

– oko 1.800.000 zaposlenih, od toga u javnom sektoru 500.000

– 1.600.000 penzionera

Srbiju potresaju radnički protesti. To nisu štrajkovi, jer radnici ne prekidaju rad da bi izvršili pritisak na poslodavce kako bi im povećali zaradu ili priznali prava iz Zakona o radu. Razlozi za radnički bunt su mnogo dublji i društveno kompleksniji. U protestima su uglavnom radnici propalih preduzeća, gdje nisu uspjele privatizacije. Dok su još bila u društvenom vlasništvu, u njih su lokalni biznismeni ili bivši direktori ulazili kao vlasnici, rasprodavali imovinu i dovodili ih do stečaja. Na stotine je takvih preduzeća u Srbiji i na desetine hiljada radnika koji su ostali ojađeni takvim privatizacijama. Kada im poslodavac više mjeseci ne isplati plaću, radnici kreću u protest. Tada obično traže da se preduzeće ponovo vrati u državnu svojinu, da im država isplati neisplaćene zarade i uplati zaostale doprinose za zdravstveno i penziono osiguranje.

Pojedeni prst i slomljena ruka

Načini ispoljavanja radničkoga nezadovoljstva su različiti. Bilo je radikalnih gestova, od onoga da je jedan sindikalni lider iz Novog Pazara u znak protesta pojeo vlastiti prst, do toga da su radnici danima blokirali željezničku prugu, neki magistralni put ili prostorije lokalnih odbora vladajuće Demokratske stranke. Bilo je i slučajeva, kao u Kuršumliji, da je u protestu učestvovao cijeli grad, jer su sve privatizirane firme propale. Česti su bili i dolasci pred vladu ili pred Agenciju za privatizaciju.

U Lapovu, željezničkom čvorištu blizu Kragujevca, radnici su danima blokirali prugu i obustavili međunarodni saobraćaj, a onda se pojavila informacija da je neuspješni gazda njihove firme muž predsjednice srpskoga parlamenta. Stvar je riješena tako što je vlasnik vratio akcije firme državi, a radnicima je obećano državno tutorstvo dok se firma ponovo ne privatizuje. Štetu od milion evra, izazvanu blokadom pruge, platiće Željeznica Srbije, odnosno poreski obaveznici koji je već godinama izdržavaju. Prije desetak dana policija je intervenisala protiv štrajkača u Valjevu i Lajkovcu koji su također blokirali prugu, a vlada je saopštila da više neće tolerisati blokade vitalnih saobraćajnica.

U Srbiji je velika privilegija raditi u javnom sektoru. Tu su plaće redovne, a u javnim preduzećima čak i dva puta veće od onih u drugim sektorima. No, i radnici javnih preduzeća početkom ove godine najavljivali su obustave rada ako vlada ne odmrzne plaće. Posebno su se alavima pokazali sindikati u Elektroprivredi, nominalno najvećem srpskom gubitašu, tražeći da im budu povišene plaće usprkos činjenici što su zamrznute. Prosjek njihovih zarada je 700 evra, što je za srpske prilike dolina snova. Podigli su glas i radnici Telekoma, sa sličnim prosjekom i sličnim zahtjevima, a zabilježeno je da je njihov generalni direktor polomio šaku žučno udarajući o sto. Ljutio se na vođe sindikata koji su ustrajavali u zahtjevima i pored argumenata koje im je on podastirao.

Pobune kosovskih veterana

Krajem prošle godine država je najavila otpuštanja u javnom sektoru, posebno u jedinicama lokalne samouprave, gdje je zaista brojno činovništvo. Ima slučajeva da u općinama od 50 hiljada stanovnika u upravi radi čak 500 ljudi. Izračunato je da bi trebalo otpustiti 12 hiljada činovnika, uz adekvatan socijalni program. Međutim, ta bi mjera naročito ugrozila socijalno rovitu unutrašnjost Srbije i vjerovatno je sada na čekanju. No, računi za zastoj u racionalizaciji državne uprave stigli su ovih dana iz MMF-a odakle upozoravaju da je probijen fond zarada za 120 miliona evra i da to ugrožava sporazum postignut prošle godine, kojim je Srbiji odobren kredit od tri milijarde evra.

Već nekoliko godina na jugu Srbije javljaju se protesti vojnih veterana sa Kosova zbog nekih ratnih dnevnica koje im nisu isplaćene 1999. godine. U dvije opštine (Kuršumliji i Prokuplju) ti protesti su urodili plodom i vlada je vojnim veteranima isplatila izvjesnu sumu novca, da bi ih smirila, a onda su i veterani iz drugih gradova pribjegli sličnim zahtjevima. Veterani su uglavnom radnici bez posla i njihove zahtjeve treba gledati više kao socijalni vapaj nego kao želju da se traži pravo koje im ne pripada.

O socijalnoj situaciji u Srbiji razgovarali smo sa Zoranom Stojiljkovićem, profesorom Fakulteta političkih nauka u Beogradu, ekspertom za sindikate i potpredsjednikom Ujedinjenog građanskog sindikata “Nezavisnost”. Po njegovim riječima, sve zemlje bivše SFRJ, osim Slovenije, još nisu dosegle BDP iz 1989. godine. Srbija je danas na 70 posto od te vrijednosti. Od 2000, kada je počela tranzicija u Srbiji, izgubljeno je oko 400 hiljada radnih mjesta. Lani, u godini velike krize, izgubljeno je oko 120 hiljada radnih mjesta. Srbija ima oko 1.800.000 uposlenih, od toga u javnom sektoru 500 hiljada, a ima i 1.600.000 penzionera.

Katastrofalna privatizacija

– To je veoma nepovoljna i alarmantna struktura. Pogotovo ako dodamo da Srbija kroz proteklih devet godina nije formulisala ozbiljnu strategiju privrednog razvoja, jer je pored ostaloga promenila pet vlada. U takvim prilikama je unutrašnja socijalna ravnoteža postizana spoljnom neravnotežom. To znači da je trošeno više nego što je zarađeno. Trošeni su prihodi od privatizacije, zatim spoljne doznake od dijaspore koje su na godišnjem nivou od tri milijarde evra, a bilo je i zaduživanja – kaže Stojiljković.

Za katastrofalno lošu privatizaciju odgovornost najprije snosi država, odnosno Agencija za privatizaciju. Po procjeni našeg sagovornika, gotovo je polovica neuspješnih privatizacija.

– Kuršumlija je paradigma tog neuspešnog procesa. U takvim prilikama država mora pomoći jer ćemo imati vrlo eksplozivnu situaciju, a dugoročno nam se može dogoditi da cela Srbija živi u Beogradu i još dvadesetak mesta gde postoje mogućnosti za kakvu-takvu egzistenciju – kaže Stojiljković.

Drugi uzrok loše privatizacije je “politika zamrzavanja”, koja proizlazi iz koncepta neoliberalizma i aranžmana sa MMF-om. Zamrznute su penzije i plaće u javnom sektoru, premda nema potrebe zamrzavati plate u javnim preduzećima koja uspješno posluju. Često se spominje Elektroprivreda Srbije kao javno preduzeće koje pravi gubitak, što nije tačno. EPS taj gubitak iskazuje, ali do njega dolazi zato što država cijenu struje drži ispod svakog minimuma i ekonomske logike i tako kupuje socijalni mir.

Na pitanje gdje vidi rješenje, Stojiljković kaže da treba tražiti neku vrstu sporazuma za izlazak iz krize. To znači da bi najvažniji akteri na društvenoj sceni morali naći način da se trenutno stanje prebrodi. Usred krize izlaz ne bi trebalo tražiti u izborima jer bi to značio dodatni gubitak vremena i produbljivanje nestabilnosti.