Razgovor s akademikom Adolfom Dragičevićem

Korupcija je kronična bolest svake demokracije, svakog političkog sustava u kojem skupina izabranih parlamentaraca zastupa opće dobro te prisvaja i monopolizira volju i moć svojih birača – kaže na početku razgovora umirovljeni sveučilišni profesor Adolf Dragičević. Iako u poznim godinama, izuzetno je aktivan i veoma kritičan prema društvenim zbivanjima. Smatra da se zbog neizlječivosti korupciju trajno mora obuzdavati, preventivnim mjerama držati u snošljivim okvirima i s njom živjeti na način na koji doživotni bolesnici žive s alergijom ili psorijazom.

Izbor trećeg predsjednika Ive Josipovića i brisanje bivšeg premijera Ive Sanadera iz članstva HDZ-a pada u vrijeme prve hrvatske ofenzive protiv pobješnjele korupcije, u koju se krenulo s obećanjem da je borba protiv korupcije prioritet državnih organa na putu Hrvatske u EU. Očekujete li da će novoizabrani predsjednik i premijerka ustrajati u tome?

– Veseli me izbor profesora Josipovića i vjerujem u antikorupcijska obećanja vodećih državnika. Josipovića dobro poznajem, iz istog smo kraja, s njegovim ocem sam bio u partizanima, bio je moj student, a zatim kolega profesor na istom fakultetu. Iz tog poznanstva i iskustva znam da će sve poduzeti da u zajednici s premijerkom, koliko je to moguće, obuzda korupciju i sreže korijene koji je proizvode i pothranjuju, uvažavajući upozorenje da je korupcija neizlječiva bolest demokracije.

Radikalna društvena promjena

Najveću opasnost antikorupcijskoj ofenzivi čini odsustvo pretpostavki da se u toj borbi pobijedi. Korupcija je povezana s drugim neizlječivim bolestima većinske demokracije. Na prvom mjestu je kolektivna neodgovornost parlamentaraca koje se ne kažnjava zbog promašaja i zloupotreba. Na krilima većinske demokracije stigli su fašizam i boljševizam, stigle su naša birokratska pretvorba i pljačkaška privatizacija s menadžerskim kreditima i posesivnim tajkunima. Na to se nadovezuje i neizlječiva gerontokratska bolest zastupnika koji ne ustupaju mjesto mlađima. Zakazuje znanost koja ne istražuje i ne sagledava nacionalnu budućnost. Vladaju stanje neizvjesnosti i strah od bespomoćnosti. Išlo se u izbore bez strategije razvoja, nota bene, u doba u kojem ljudski rod prirodnom nužnošću povezuje ekonomski razvoj s emancipacijom čovječanstva. Pretpostavka mu je predvodnička znanost koju Hrvatska nema.

Dosadašnji predsjednik Stjepan Mesić dao je najbolju ocjenu prvog kruga izbora, kad je rekao da ga je zapanjilo pomanjkanje vizije kod svih dvanaestero kandidata. Treba nam jasna vizija razvoja novog društvenog utemeljenja i razvoja na informatičkim tehnologijama i digitalnim on line komunikacijama. U to se uklapa i borba protiv korupcije koja može uspjeti samo trajnim obuzdavanjem i iskorjenjivanjem korupcionaških mogućnosti i zahvata. Treba uvažiti da živimo u svijetu koji se permanentno tehnološki revolucionira, a s tim usporedo mora teći i radikalna društvena promjena koja mu odgovara. Znanje iz 19. pa i 20. stoljeća od male je društvene koristi, jer novi svijet ne proizlazi iz staroga već nastupa iza njega. Kad jednom prevlada, taj će novi svijet odbaciti svaku demokraciju i uvesti opću univerzalnu plurarhiju, društveni sustav u kojem će nestati svi posrednici i svaki će čovjek sam neposredno raspolagati svojom voljom i moći te ravnopravno donositi odluke o svom i društvenom životu i razvoju. Dok se to ne ostvari, mora volju i moć prepustiti drugima, a time i mogućnost različitih zloupotreba, među kojima visoko mjesto zauzima korupcija.

Trenutačna zaokupljenost predsjednika i premijerke obuzdavanjem epidemije korupcije ne smije na tome stati. Treba potražiti mehanizme koji će je onemogućavati, a korijene korupcije uvijek nadzirati i u svakoj prilici sasijecati. A za to su potrebni društveni organi, svojevrsni “tjelohranitelji”, različiti od postojećih organa sigurnosti, koji će kontrolirati i obuzdavati pojave korupcije i drugih neizlječivih bolesti većinske demokracije.

Fakulteti organizirani kao u 19. stoljeću

Da li bi se moglo reći da je korupcija imanentna HDZ-u, a manje SDP-u?

– Kad govorim o korupciji u godinama vladavine HDZ-a, ja bih upotrijebio sintagmu kardinala Josipa Bozanića o grijehu struktura. Sve što je stajalo na putu bogaćenja tajkuna, onih 200 odabranih obitelji, sjeklo se ili natjeralo da popusti. U tom smo razdoblju zbog toga upropastili pravosuđe i izvoznu privredu, dopustili razmah korupcije i svega drugog što je bilo u funkciji tajkunizacije, dozvolili ekspanziju birokracije, stvorili preko 500 općina i gradova, nadmašivši tako birokraciju u socijalizmu, poznatom kao carstvo birokracije. Umjesto rušenja osigurali smo joj neviđen procvat. Nisu se slučajno u tri ili četiri godine rata stvorila golema privatna bogatstva koja su, kao i njihovi vlasnici, bila sastavni dio sistema. Korupcija je bila uključena u sistem i tajkunizaciju, dok nije dotjeralo cara do duvara. Jer, koje god poduzeće danas dirnete, vidite jaki korijen korupcije ili, bolje rečeno, krak hobotnice čija je glava u vrhu vlasti odnosno pojedincima iz tog vrha. Naravno, korupcija je više-manje u svim strankama, a razlika je samo u tome da li su te stranke negdje na vlasti ili nisu. Zbog toga korupciju možemo iskorijeniti ukidanjem zakonske podrške. Danas zakonski propisi omogućuju menadžerima, pa i kad upropaste poduzeće koje su vodili, da dobiju otpremninu.

Ima li korupcije i u obrazovanju i znanosti?

– Sve društvene znanosti većinom su u prošlosti, a tek malim dijelom u sadašnjosti. Istina, nauka se treba baviti i istraživanjem prošlosti, ali to treba prepustiti penzionerima, zanesenjacima i onima koji imaju vremena napretek, a mlade treba usmjeriti na istraživanje

budućnosti. U tom pogledu je malo što učinjeno. I danas imamo fakultete koji su organizirani i zaokupljeni istraživanjem kao u 19. stoljeću. Imate filozofske fakultete koji obrazuju za zvanje, za usitnjene poslove, skoro kao za fah idiote. Imate ekonomske fakultete koji priznaju da se prelazi iz ekonomije dobara u ekonomiju znanja, ali nemaju nijedne katedre koja proučava ekonomiju znanja. Imate pravne fakultete koji znaju za kibernetiku, znanost umreženog društva kojim se ne upravlja nego ga se regulira, ali na tim fakultetima imate katedre upravnog prava, a nemate katedre mrežnog reguliranja.

Opasnostima korupcije svakako podliježu i znanstvene ustanove kod financiranja programa, izbora ili nametanja podobnog čovjeka na funkciju kojoj nije dorastao. Istaknuti akademik, pokojni Ivan Supek, tvrdio je da uska vezanost uz jednu disciplinu onemogućava širinu znanstvenog rada i djelovanja. Tražio je i da se ukine titula akademika koju ima samo Hrvatska, a nakon što je Miroslavu Radmanu odbijena kandidatura za redovno članstvo u HAZU-u otvoreno je govorio o postojanju veza i vezica u popunjavanju Akademije. Sa Supekom sam se zalagao, ali nije prošlo, za načelo da u znanosti kao proizvodnoj aktivnosti nema demokracije već samo izvrsnosti. Akademija je proizvodna organizacija u kojoj bi trebali biti samo izvrsni. Izbor za znanstvenika, pa i akademika, ne bi trebalo biti čitanje njegove biografije, već valorizacija njegovih znanstvenih doprinosa i spremnosti da istražuje budući razvoj.

Propustili smo postati evropska silicijska dolina

Izbor znanstvenika često je u rukama nekompetentnih ljudi. U jednoj svojoj kolumni Ivan Šiber se čudio kako nastavnika komunikologije na Fakultetu političkih znanosti biraju arheolozi s Filozofskog fakulteta. Zna se i tko je odbacio Miroslava Radmana u izboru za akademika. Akademija ima genetičare koji znaju za njegove doprinose na osnovu kojih je stekao svjetsku reputaciju. Unatoč tome, tajnim glasanjem su ga odbacili filozofi, pravnici, književnici, slikari, kipari i tek nešto malo akademika iz redova prirodnih nauka, u kojima se jedino možemo mjeriti sa svijetom. Ali i u kojima svjetska dostignuća uspijevaju postići uglavnom oni naučnici koji su otišli iz Hrvatske i rade u drugim zemljama.

Novi predsjednik Josipović kao jedan od svojih prioriteta naveo je transformaciju privrede iz uvozne u izvoznu i proizvodnu. Ima li Hrvatska volje, mogućnosti i kapaciteta za to ili će nam najveći dio izvoznog kolača i dalje otpadati na turizam?

– Svaka čast što Josipović najavljuje da će se zalagati za društvo rada u kojem će se živjeti i bogatiti od rada. Jedini bi izuzeci od rada bili stanje prirodne nužnosti u dubokoj starosti ili u bolesti, a ne na osnovu privilegija stečenih nekakvim zaduženjima društva bilo koje vrste.

Bit ću sretan ako on s Vladom i Saborom uspije nešto učiniti, iako će se ljudi buniti što više nema nikakvih davanja za zasluge, uključujući i invaliditet ili socijalu. Nadležna komisija trebala bi utvrditi koliko se nekome smanjuje radni kapacitet zbog invalidnosti i po tome će se odrediti i staž i naknada. Nije čudno da se šefovi dragovoljačkih udruga bune zbog takvog načina, tvrdeći da oni na to ne mogu pristati, iako je to jedini prirodni postupak kojim bi se moglo pomoći društvu.

Ipak, nema nikakve šanse da ostvarimo ideal izvozne privrede od prije 50 godina. Imali smo izvoznu privredu do devedesetih godina, imali smo jaka izvozna poduzeća i bili uključeni u evropsku i svjetsku podjelu rada. Onda je došla politika uvoza na kojoj su se mnogi bogatili, dok je društvo siromašilo. Danas ni daleko razvijenije zemlje nemaju izgleda da se bore s istočnim zemljama koje plasiraju velike količine robe na svjetsko tržište i dovode u pitanje održavanje njihovih privreda. Vidite što se dogodilo s automobilskom industrijom i što se događa s drugim industrijama. Mi smo imali šansu da uđemo u kibernetski prostor i da postanemo evropska silicijska dolina. Poticali su nas na to iz EU-a, i ja sam to isto zagovarao, ali se nitko na to nije osvrtao. Tako se danas silicijske doline ostvaruju u drugim zemljama, recimo u indijskom Bengaluru koji ima sedam hiljada inženjera i godišnje donosi Indiji 20 i više milijardi prihoda od izvoza virtualnih proizvoda.

Obično se govori da se u samoupravnom socijalizmu politika petljala u privredu. Koliko je to slučaj i u hrvatskoj privredi od devedesetih do danas?

– Devedesetih smo naslijedili poredak u kojem korupcija nije imala šanse da dostigne razmjere epidemije jer je od početka shvaćeno da će poduzeća u društvenom vlasništvu biti silno oštećena silnim korupcionaškim zahvatima, ako korupcija ne bude kontrolirana i sjekirom sječena. Zna se što su nadležni učinili. U svakom je poduzeću bio čovjek iz državne sigurnosti, iz Udbe, koji je bio plaćen izvana i koji je kontrolirao jedno, dva ili tri poduzeća. Osim što je čitavo poduzeće znalo za njega, on je imao sva vrata otvorena i imao svoju mrežu informatora koji su mu javljali da li se što krade ili se događaju kakve malverzacije. Ako je kojim slučajem otkriveno da je učestvovao u nezakonitim stvarima, čekao ga je Goli otok.

Početak devedesetih bio je obilježen dilemom kakav stav treba zauzeti i kakvu politiku voditi prema društvenom vlasništvu i poduzećima u rukama samoupravljača. Bio sam među onima koji su sugerirali vladi što da štiti i kakvu politiku da vodi. Prije svega, da se ništa ne otuđuje od radnika dok traje rat i tako sačuva nasljeđena materijalna baština. U to vrijeme bilo je povike da nemamo garantiranog tržišta pa je vlast velika poduzeća stupidno proglasila socijalističkim mastodontima, iako se znalo da hrvatsko gospodarstvo kreće u svijet gdje se ne može održati s obrtima, već s velikim gigantima. Slovenci su prihvatili tu politiku, preuzeli tu parolu i sačuvali poduzeća, čak i TAM koji je radio za armiju. Predložili smo i da se ratne prilike iskoriste da se samoupravljače pretvori u vlasnike, dioničare, ali i da se radi na tehnološkoj obnovi jer smo i u Jugoslaviji počeli zaostajati. Poduzeća su imala velike znanstvene institute i uz njih su mogla dostići svjetski razvojni nivo. Tražili smo i da se sve podredi izvoznoj privredi, ali i da se radi na moderniziranju i jačanju ekonomije jer u svim ratovima ekonomija jača. No, rečeno nam je da vlast ima svoj koncept razvoja, potpuno različit od onoga što smo predložili. Nikad nas više nisu pozivali. A znate što je išlo kasnije – pretvorba, privatizacijska pljačka i tehnološka zaostalost, uzrokovana i time što je dopušteno da se znanost bavi sobom i prošlošću.