Reper Adnan Hamidović Frenkie

Krajem prošle godine objavio si četvrti album “Protuotrov”. Što te najviše smeta u zemlji u kojoj živiš?

– Najviše mi smeta pasivnost mojih sugrađana, posebno omladine. Krivca za ovo stanje u kojem se nalazimo ne trebamo tražiti u Evropskoj uniji ni u OHR-u. Krivi smo, kao što je Balašević rekao – mi. Svakodnevno čujem kako narod kuka, kako im je teško, kako ne mogu više, a ništa po tom pitanju ne čine. Kada pogledamo koliko ljudi je na posljednjim izborima glasalo, vidjet ćemo da je postotak onih koji su glasali najmanji u urbanim sredinama. Mislim da ljudi koji ne glasaju nemaju uopšte pravo da kukaju, oni zaslužuju da umru u svojim govnima. Mi se svađamo oko istih stvari 15 godina, a komšije lagano odoše…

Jebote, kako je svijet mali

Album “Protuotrov” naišao je na odličan prijem. Producirao ga je tvoj stari drug Edo Maajka, a na njemu gostuju njemački reper PALone, Damir Imamović, unuk slavnog pjevača sevdaha Zaima Imamovića, Kandžija i drugi.

– Suradnja sa Edom je bila sasvim logična. Imamo sličan ukus što se tiče muzike, a i odličan temelj koji smo stvorili kroz godine zajedničkih nastupa. Naša suradnja nije bila klasični rad repera i producenta. Većinom to ide tako da reper napiše tekst pa onda bira ritmove producenta. No, mi smo neke pjesme radili zajedno od samih temelja. Znači, on je davao ideje što se tiče teksta, ja sam predlagao šta bismo mogli semplovati i slično. Druge goste sam zvao jer ih cijenim i smatram odličnim muzičarima. Priča sa PALoneom je posebno interesantna. To je veteran njemačkog hip hopa, kojeg pratim i slušam od samih početaka. Jednog dana sam odlučio da mu pošaljem poruku preko MySpacea, ne očekujući odgovor. No, već narednog dana sam imao poruku u kojoj mi piše kako bi rado snimio stvar sa nama, da je upoznat sa našim radom i da je bio u Bosni jer mu je žena iz Prijedora. To je bio onaj trenutak kada kažeš: “Jebote, kako je svijet mali!”

Nema sumnje da je jedan od uspješnih eksperimenata i sevdah u fuziji s hip hopom u pjesmi “Tebi” u kojoj gostuje Damir Imamović.

– Ideju da napravim ljubavnu pjesmu imao sam već duže vrijeme. No, htio sam da napravim nešto posebno, pošto na našoj estradi ljubavnih pjesama ima mašala puno. Pričao sam sa Damirom i bio sam malo iznenađen kada je on odmah pristao na suradnju. Tako smo eksperimentisali, izmijenili nekoliko ideja i na kraju smo se obojica iznenadili kako ta dva muzička žanra odlično idu zajedno. Po meni, nema ljepšeg načina kako nekom izjaviti ljubav nego uz sevdah. A sto se tiče Damira, to je jedan genijalac i budući kralj sevdaha. Nadam se da ću nakon ove pjesme imati više ženske publike.

Godine 2006. pridružuješ se aktivističkom pokretu Dosta! koji se bori za dostojanstvo građana BiH. Kako probuditi inertnu većinu?

– Mene je muzika dosta toga naučila. Štoviše, ona mi je pomogla da izgradim sebe. Ona me naučila da gledam kritički na stvari i da postavljam pitanja. Kada sam bio klinac, veći autoriteti su mi bili muzičari nego roditelji ili nastavnici. Vjerujem da muzika može da mijenja, ona može da osvijesti publiku i da natjera na razmišljanje. I ne samo muzika, nego i film, pozorište, knjiga… Svi mi angažovani umjetnici opozicija smo društvu i politici. Naravno, to može i da odvede u suprotnom smjeru. Kada pogledate danas ove iskvarcane djevojke u mini suknjama, to su sve Seke i Karleuše, one žele imati dobar mobitel, naći momka sa dobrim autom… Postoji cijeli turbo folk pokret.

Kafana je moja sudbina

Nekako se stiče dojam, kroz radove grupa ST!llness, Bernays Propaganda i još nekolicine sličnih, da sve više glazbenika s ovih prostora diže svoj glas protiv lošeg stanja u društvu?

– Ja bih tu još ubrojio i TBF, Zoster, Defence, Letu štuke. To je kao neki novi postratni balkanski val, da tako kažem. Odlični bendovi i muzičari koji dižu svoj glas. Postoje oni već duže vremena, al’ tek sada su dobili pažnju i potporu. Činjenica je da živimo u nekom turbulentnom vremenu i da ne fali inspiracije. Kada poredim nas i neke, recimo njemačke bendove, pomislim: “Da su mi vaši problemi!” Mi još imamo o čemu pjevati.

Možeš li živjeti od glazbe koju stvaraš ili imaš neki posao kojim zarađuješ za egzistenciju?

– Moja djevojka ima stalna primanja, a ja zaradim na koncertima pa tako zajedno balansiramo. Od muzike se može živjeti ako se konstantno nastupa. Izvođač mog kalibra ne može živjeti od tantijema i prodaje. Kafana je moja sudbina.

Dugo si godina nastupao kao potpora Edi Maajci na koncertima, poslije je svatko otišao na svoju stranu. Kako to?

– Pa tu se baš ne bih složio. Edo i ja i dalje nastupamo zajedno i gostujemo jedan drugom na albumima. Čak smo na mom zadnjem albumu počeli surađivati i na produkciji. Uvijek je on radio svoje i ja svoje, al’ evo, zajedno rokamo više od deset godina. A što je najbitnije, i dan-danas smo najbolji jarani.

Zašto se Adnan Hamidović zove Frenkie, a ne Adnan ili Hamid?

– Adnan Hamid mi zvuči kao neki izvođač Grand produkcije, a Frenkie je nadimak koji sam naslijedio od oca. Mnogi misle da sam to sebi nabacio da bih zvučao američki, no moram vas razočarati. Al’ jednu prednost sam imao sa tim imenom: dugo vremena nisu znali čiji sam, jesam li Srbin, Hrvat il’ možda Bošnjak. 

Zašto potlačen, izrabljen i ponižen narod toliko šuti i trpi?

– Postoji jedan vic u BiH, svi govore kako mi kasnimo za Evropom i da smo zaostali, a mi smo to preokrenuli i rekli da je Juga bila nešto kao EU i da nije uspjela. Mi smo već imali svoj rat, dok on u EU tek treba da se desi. Evropska unija se vjerovatno neće raspasti u klasičnom smislu, ona će se pretvoriti recimo u neku Globalnu uniju, al’ će izgorjeti u svojoj pohlepi. Jedan od glavnih razloga zašto narod šuti i trpi, barem u Bosni, je strah. Starije generacije se boje reći nešto protiv hodže, jer je to hodža. Plus imamo komunističku prošlost u kojoj si mogao lako izgubiti glavu zbog lajanja. Imamo sa jedne strane masu koja ne smije da konta, a sa druge neku divlju demokratiju u kojoj svi laju i pljuju na sve. Normalno i zdravo društvo tek treba da se rodi.