Srbi teško do posla, Srpkinje nikako

Udruga B.a.B.e. odlučila je provjeriti kako Zakon o suzbijanju diskriminacije funkcionira na terenu. Njihov projekt financiran je iz linije Phare Evropske komisije i Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva. Članice udruge obišle su Vis, Čakovec i Mursko Središče, gdje su posebnu pozornost obratile problemima romske manjine, a probleme srpske nacionalne manjine zabilježile su u Dalmaciji i Slavoniji. U Dalmaciji su posjetile Knin, Drniš, Biskupiju i Prominu, a u Slavoniji Pakrac, Lipik, Požegu i općinu Erdut. Razgovarale su sa stotinama građanki i građana, većinom žena, ali i brojnim muškarcima, ljudima mlađe i starije životne dobi, jer su na tim područjima neku vrstu diskriminacije doživjeli mnogi. Voditeljica projekta bila je Sanja Sarnavka, čiji dvadesetogodišnji rad na području ljudskih prava ne treba posebno predstavljati.

Zastupnike baš briga

Koliki je interes vaše istraživanje pobudilo kod saborskih zastupnika iz krajeva koje ste posjetile, budući da je projekt predviđao i njihovo uključivanje?

– Bilo je predviđeno da saborski zastupnici, koji predstavljaju područje koje smo posjetili, dođu i saslušaju probleme građana. Gotovo se nigdje nisu odazvali, a još je žalosnije da to građani uopće nisu očekivali, većina ih nije imala pojma tko ih zastupa. Misle da s njima uopće ne treba komunicirati i da od njih ništa ne treba zahtijevati. Naravno, u razvijenim demokracijama situacija je dijametralno suprotna. Tamo i najmoćniji političari odgovaraju i na banalna pitanja, jer osjećaju odgovornost i žele pokazati da im je stalo.

Kada govorimo o srpskoj nacionalnoj manjini, zašto ste izabrali baš ruralna područja i manja gradska središta u Slavoniji te područje Knina i okolice?

– Zanimao nas je život u manjim sredinama, kojima je Zagreb daleko. Što se tiče srpske nacionalne manjine, zanimala nas je razlika između života u područjima gdje je većina Srba nakon reintegracije ostala i na području Pakraca i Knina gdje se dogodio egzodus srpskog stanovništva i gdje su političari selili ljude kao da se radi o namještaju, ne razmišljajući koliko su krhke socijalne veze, kako će ta područja ostati socijalno, emotivno i ekonomski devastirana, te koliko će vremena trebati da se uspostavi relativno normalan život.

Daruvarski i kninski slučaj

Je li se vaše istraživanje približilo odgovoru na pitanje koliko je teško danas biti žena, uz to Srpkinja, na tim područjima?

– Problemi su svugdje slični, ali postoje i specifični problemi koje imaju Srpkinje. Bili smo u selima općine Erdut gdje su Srbi u većini. Tu se jako lijepo vidi kako je metropoli teško odriješiti kesu i kako novac tamo ne dolazi. Dovoljno je reći da je tamo nezaposleno 68 posto radno sposobnog stanovništva. U istočnoj Slavoniji svi teško nalaze posao, još je teže ako ste Srbin, a najteže ako ste Srpkinja.

U knjizi nastaloj nakon projekta, a koja nosi naslov “Putevima diskriminacije”, opisali ste brojne pojedinačne primjere koji bolje od suhoparnih brojki opisuju situaciju i probleme. Možete li se prisjetiti neke priče?

– Posebno sam zapamtila jednu ženu srpske nacionalnosti koja je tražila posao u vrtiću i imala višu stručnu spremu. Povremeno, kada nisu mogli nikoga naći za zamjenu, zaposlili bi je na određeno, ali kada bi došlo vrijeme da se nekoga primi za stalno, zapošljavana je neka druga osoba. Zanimljivo je da su sve te osobe imale nižu kvalifikaciju i manje radnog iskustva u struci. U jednom slučaju, koji je zaista tragikomičan, zaposlena je jedna žena od 22 godine s nižom kvalifikacijom. Nakon što se kvalificiranija žena žalila, ravnateljica je rekla da je primljena 22-godišnjakinja dijete samohrane majke! Potpuno je jasno da se osobe stare 22 godine ne mogu pozivati na takve argumente, ali ravnateljica više nije znala što reći. To je bilo u Daruvaru.

Kakva je situacija u Kninu oko zapošljavanja?

– Tamo smo imali primjer iskusne medicinske sestre, naravno Srpkinje. Iako je kninska bolnica osamostaljena, iako im nedostaje kadra, pa i medicinskih sestara, ova žena, koja se također javljala na brojne natječaje, nije mogla nikako dobiti posao. Ona je posve sigurna da je to zbog njezine nacionalnosti. Tu dolazimo do još jednog zakona koji se ne primjenjuje, a to je Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, prema kojem bi jedinice lokalne samouprave trebale u javnoj upravi zapošljavati pripadnike manjina sukladno njihovom udjelu u stanovništvu. Međutim, ne postoji nijedno mjesto u kojem se to primjenjuje.

S kakvim se još oblicima diskriminacije, osim nacionalne i vjerske, suočavaju stanovnici gradova i sela obuhvaćenih vašim istraživanjem?

– Užasno su veliki problemi koje u manjim sredinama imaju osobe s invaliditetom, koje se zbog barijera gotovo ne mogu kretati, a barijere se ne uklanjaju zbog nedostatka novca. Bavili smo se posebno i mladima kao diskriminiranom skupinom, jer oni u provinciji imaju puno manje mogućnosti od mladih u Zagrebu, što je posljedica neravnomjernog razvoja Hrvatske. Posebno je tragično što većina mladih ljudi s kojima smo razgovarali samo sanja o odlasku, iako će to mnogi napraviti sa žaljenjem. Kada smo mlade u Pakracu pitali tko je najdiskriminiraniji, jedan je dečko rekao da misli da su svi diskriminiran: “Roditelji jer nemaju novca za naše uzdržavanje i za život, bake i djedovi jer se o njima nema tko brinuti, a nama mladima je najteže jer idemo na internet i vidimo kako naši vršnjaci žive, a naši to ne znaju pa misle da tako mora biti.”

Tišina u komunikacijskom kanalu

Vaši projekti vezani uz probleme srpske nacionalne manjine se nastavljaju.

– U područjima koja smo posjetili više nema otvorenih međunacionalnih sukoba. Policija se posebno time voli hvaliti. Nema tuča i ubojstava, ali je žalosno da između većinskog stanovništva i manjine vlada jedna vrlo, vrlo ružna tišina. Ako komunikacija i postoji, kao što nam je jedan čovjek u Dalju rekao, onda postoje i zabranjene teme, recimo rat. Tako smo došle do zaključka da je dobro ovaj projekt nastaviti putem drugog kojim ćemo pokušati, na lokalnoj razini i na većinskim radijima, raditi sponzorirane radijske emisije o manjinama. Pokušat ćemo većinu senzibilizirati za probleme manjine, na jedan ljudski način, bez visoke politike.

Kako ste zadovoljni načinom na koji javna televizija prati manjinske teme?

– Čini mi se da ona uopće ne obavlja svoju funkciju. Postoji samo emisija “Prizma”, koja je geto za pripadnike manjina i čiji je sadržaj problematičan jer se problemi manjina doživljavaju samo kroz aspekt kulture.

Pripadnici manjina uglavnom ne znaju koje im se zakonske mogućnosti za zaštitu njihovih prava nude, u što ste se uvjerili i na terenu. Što ljudi prepoznaju kao diskriminaciju?

– Nevjerojatno je koliko nam je ljudi reklo da ne osjećaju nikakvu diskriminaciju jer su zamišljali da je diskriminacija jedino kada te netko pretuče na ulici. Kada bi se u razgovoru otvorili, onda bi na površinu isplivale strašne priče i traume. Nikada neću zaboraviti Kninjanku koja se predstavila kao žena koja nema problema. Rekla je da je došla samo praviti društvo prijateljici. Ispostavilo se da je njezin suprug bio oficir JNA koji nije pristao na srpsku pobunu. Prestao je komunicirati, povukao se u sebe i završio u psihijatrijskoj bolnici. Izgubili su stanarsko pravo, stanuju kod njegove sestre, koja im se smilovala. Žena ne radi od 1995, imaju dvoje djece, jedno je nezaposleno i bolesno, nema zdravstveno osiguranje, iz Srbije suprugu šalju mirovinu, ali ga netko zakida putem jer nisu našli načina da im dođe direktno, ali eto, žena kaže kako nema problema. Naravno, pomogli smo joj besplatnom pravnom pomoći i na druge načine, ali je tragično da ima na tisuće takvih žena pored kojih njihovi sugrađani godinama samo prolaze.

Posebni problemi vezani su za radno pravo. Strašna je obespravljenost radničke klase. Poslodavci se nerijetko ponašaju poput robovlasnika, pogotovo prema radnicama. Što vam je ostalo u sjećanju?

– Naišle smo najprije na veliko nepovjerenje, međutim kada su žene shvatile da s druge strane nisu inkvizitori nego prijatelji, otvorile su se. Bilo je zaista strašnih priča. U jednom istočnoslavonskom mjestu čule smo priču o jednoj ženi koja je naišla na bojkot kolegica koje su shvatile da je šef stalno poziva u ured i seksualno zlostavlja. Proglasile su je osobom koja tako želi napredovati. To je najprije radio samo šef, pa još jedan od rukovodilaca. Žena je tražila pomoć, ali su se svi micali od nje. Onda je ona otišla, a kada su u ured počeli pozivati druge, shvatile su o čemu se tu radi. Tragično je što ni tada nisu ništa poduzele jer su procijenile da je radno mjesto važnije.

Druga priča vezana je za jedno mjesto u zapadnoj Slavoniji. U jednoj tamošnjoj tvornici koju drže stranci vlasnici su isplaćivali plaću u visini zakonskog minimuma, koji je tada iznosio 1.800 kuna. Iako se radi o zaista jadnom iznosu za mjesec dana krvavog rada, radnice bi na izlazu još dočekao šef računovodstva i uzeo im po 300 kuna. One su to pokorno davale, sretne što imaju posao.