Što je dopušteno Jupiteru, nije volu
Ponekad je estetska sfera, navodno izolirana i uzvišena nad svakodnevnim životom, najbolji put suočenja s političkim problemima jedne ili više društvenih zajednica. Nisu li tako baš i svojedobni pokušaji sa Zapada da nas se, naročito likovno, utjera u neki specifičan pretinac “balkanske umjetnosti” do kraja razgolitili balkanističke stereotipe, koje nam je taj isti široki svijet odjednom namijenio? A koje su mnogi u Hrvatskoj, na čelu s bivšim predsjednikom Franjom Tuđmanom, zdušno prihvatili i sami širili, vodeći nas “s Balkana u Europu”. Ti stereotipi govore i danas nešto o nama. Ali ne to da smo “divlji Balkanci”, već da se volimo prepoznati iz očišta drugog – evropskog gospodara. Koji je najprije morao zavladati našim imaginarijem, da bi sada bio i gospodar naše tzv. realnosti, koja se može izraziti i jezikom brojki ne više nacionalnih ekonomija.
Kritički raspoloženi umjetnici, a oni se danas u post-Jugoslaviji, ne slučajno, okupljaju oko najšire shvaćene likovnosti, a nikako ne oko književnosti, prigovorili su dakle zapadnim kustosima, galeristima i umjetnicima da su za sebe osigurali “univerzalističku” poziciju modernih ili suvremenih umjetnika – bez daljnjih nacionalnih, regionalnih, vjerskih i političkih specifikacija – dok se oni “urođenički” etiketiraju kao balkanski, srpski, hrvatski, postkomunistički i sl. egzoti.
Uredno sektorizirana vladavina
Drugi primjer ispričala nam je likovna umjetnica Andreja Kulunčić, koja je za potrebe svoje izložbe “O stanju nacije” održane krajem 2008., a na kojoj su učestvovale i “Novosti”, ispitivala tolerantnost građana Zagreba prema manjinama. U razgovorima i pravom znanstvenom empirijskom istraživanju koje je naručila došla je do zaključka da su Zagrepčani najmanje tolerantni prema svojim gay, kineskim i romskim sugrađanima. No, zanimljivo nam je bilo nešto drugo. Jedan Rom ovako joj je opisao muke svojih sunarodnjaka s vlastitim etničkim porijeklom: “Rom moraš biti do srednje škole. A ako ideš na fakultet ili imaš dobar posao, možeš birati za koju naciju ćeš se opredijeliti.”
Što nam govore gornja dva primjera? Ne samo to da se u manjina radi o dijelom pripisanim i dijelom izabranim “identitetima”, već i da postoje i neke pravilnosti i opće zakonitosti identitetskog funkcioniranja. Prvi primjer dokaz je da nas ipak koloniziraju. No, taj se proces na jedan način bliži svom kraju. I nije daleko dan, on je za neke već i nastupio, kad će i “naši” umjetnici biti za većinu svijeta ponovno samo umjetnici.
Malo kompliciranije stvar stoji s “našim” novim vlasničkim i političkim klasama. Nema sumnje da i one u svojim međunarodnim susretima na “visokim nivoima” više ne trebaju bedževe s nacionalnim oznakama. Samo zato da se ne bi slučajno, za druge neraspoznatljivo, međusobno pomiješali. No, ono što političari i dalje trebaju jesu “nacionalna obilježja” u amblematici i “političkim programima” svojih stranaka. Veliki vlasnici sredstava za proizvodnju tih obilježja mogu imati i nekoliko, pa je npr. Ivica Todorić veliki hrvatski, ali i srpski poduzetnik. Koji još samo iznimno mora pokazati svoju “krvnu sliku”.
Poanta je da “gornje” klase isturaju svoje “nacionalne” identitete samo prema dolje – prema podanicima iz “donjih” klasa koje bi najradije, za razliku od sebe, u cjelini zadržali u identitetskim torovima. Da se više nikada međusobno ne miješaju i tako im olakšaju uredno sektoriziranu vladavinu. Jer za nju je pripremljeno cijelo polje gotovo beskonačne, stvarno plitke, a željeno duboke i samo na kratki rok djelotvorne manipulacije. Ono polje koje vrijedi puno više do nivoa srednje škole, dakle za one zadržane u (ne)samoskrivljenoj nezrelosti, kako je primijetio onaj Rom. Za potrebe čega se odlazi u biblijsku i kuransku prošlost, u narodne preporode i pravljenje nacije iz duha pjesme i plesa. A sve zato da se Vlasi ne dosjete. I ne počnu postavljati prava politička pitanja. Npr. ona o maćehinskoj neokolonijalnoj politici EU, o predatorskim lokalnim koalicijama u njihovoj povezanosti s transnacionalnim kapitalom. Pa lakše je napasti zbog korupcije “svoja” javna poduzeća no lokalne panoge svjetskih multinacionalki! A i korist je dvostruka. Rizik je mali, a disciplinarni efekti na “samomrzeće” urođenike veliki.
Buržoasko bratstvo i jedinstvo
Zato nitko ne govori o rastućoj eksploataciji masa u kojoj rame uz rame, u novom buržoaskom bratstvu i jedinstvu, složno sudjeluju i domaći i strani eksploatatori. A u parlamentu ne postoji stranka koja bi dovela u pitanje legitimnost ovakve obnove divljega kapitalizma. Nakon što su tolike žrtve jednom već date, u socijalističkoj revoluciji!
Da su identitetske manipulacije namijenjene prvenstveno “donjim klasama” dokaz je i medijska proizvodnja za urođenike, kakva prevladava na komercijalnim kioscima i u elektronskim medijima u postjugoslavenskim državnim provizorijima. Nju “više” klase ni ne konzumiraju, ta djeca im se školuju u inozemstvu, a od nje je odustala i većina tzv. nacionalne inteligencije, kojoj tu više nema dovoljno “kulture”. Iako osim kulture šarenih stakalaca, koja se zabavno lome, tu ničega drugog ni nema. No, za novinare vrijedi relativno naopaka logika: stanu li na stanovište proletarijata, mogu biti istovremeno i “srpski” i “hrvatski” i “balkanski” i “postjugoslavenski”. Guraju li se na dvorove dobit će, kao i književnici, ispravan nacionalni predznak. Da postanu novinari uopće, bez daljnjih kvalifikacija, to se još nisu uspjeli izboriti.