Sudbina voli ponavljanja

Možda bi Jorge Luis Borges u smrti golmana i slikara Petra Borote imao dobru građu za još jednu parabolu o Sudbini kao ljubiteljici ponavljanja. Možda, jer je Borota preminuo 12. februara u Genovi, od raka grla, a dva dana nakon njega ubila se i žena s kojom je živio u kući njene majke. Ta Borotina compagna di vita, Talijanka, po zanimanju nastavnica u školi, bacila se s prozora stana u kojem je živjela s Petrom i svojom majkom.

Slučaj vuče na ravno devedeset godina staru priču o Amedeu Modiglianiju i njegovoj saputnici Jeanne Hébuterne, koja se, dan nakon smrti umjetnikove, bacila s prozora na petom spratu kuće u Parizu, 25. januara 1920. Modì je pokopan javno i svečano, uz prisustvo svih važnih umjetnika s Montmartrea i Montparnassea na groblju Père Lachaise, a trudna samoubica Jeanne, dan kasnije, tajno, na groblju predgrađa Bagneux.

Niko ništa ne zna

Ne znamo gdje je pokopana životna drugarica Petra Borote. Pouzdani izvori u Genovi kažu da se sve, kako nalažu ovakve smrti, dogodilo u najvećoj tišini. Novine ni internet nisu objavile nikakvu osmrtnicu pokojnice. A Borota je, koliko znamo, još neukopan. Odnekud se u ponedjeljak, 22. februara, pronijela kroz Beograd riječ da bi ove sedmice tijelo Borotino moglo biti dopremljeno u Beograd. Iz Genove je, međutim, tijelo Borotino za Beograd otpremljeno još 16. februara! Potvrđeno u centralnoj mrtvačnici grada Genove. No vijesti o njegovu pokopu ni sedam dana nakon toga nema, a sportska društva čije je golove, i četvrtastih i oblih vratnica, branio na jedinstven način, ponašaju se kao da ih se kovčeg s golmanom unutra ništa ne tiče. Mi ne znamo ništa, nažalost, vele, sve sama finost i nevinost.

A možda su ga rodbina i vjerni prijatelji (takvih uvijek bude) pokopali u tišini, daleko od očiju javnosti. To bi bio naravno bio najotmjeniji odgovor na neosjetljivost i lažnu mističnost klupskih i drugih glavešina i struktura.

Pričalo se da je Borota bio osumnjičen za nekakvu prodaju slika, pričalo se i da je zbrisao iz Jugoslavije kako ne bi služio vojsku. Te su priče bile zakulisne, s mnogo repova, krojene da služe kao djelo s otvorenim završetkom. Kao da nikada niko nije švercao slike i kao da su svi jugovići baš bili ludi za služenjem vojske, te eto Pero Borota, još i danas kvari sliku Srbije u svijetu!

Pa i Vuk Karadžić je, i te kako i te koliko, iznosio ikone iz manastira i prodavao ih po Beču, e sve skupljajući pare za kupovinu imanja u rodnom Tršiću. Udruženim snagama s Vukom Vrčevićem. No se to, ni nakon stotinu i pedeset godina, u školi ne uči, valjda da ne bi noćca pala na Vuka jednoga. Iako znanje o tom petljanju ne bi nipošto moglo potamniti ono u čemu je Vuk istinski bio velik. (Schopenhauer: U djelu velikoga duha mnogo je lakše ukazati na greške i zablude, nego jasno i u potpunosti obrazložiti šta čini njegovu vrijednost.)

Pokopajmo ga u selu Grab

Ne mora čovjek biti baš nosilac filozofskog ordena za postavljanje razlike između pojave i stvari po sebi da bi u ove dvije sedmice od smrti Borotine došao do misli da sportski Beograd možda i nije zaslužio da ima grob golmana Petra Borote. Petnaest dana od te smrti, dva velika kluba, OFK Beograd u kome je proveo osam godina i Partizan, koji je s njime osvojio osmu titulu prvaka Jugoslavije, još čekaju da im nepoznat netko dopremi tijelo umrlog golmana. A tek Fudbalski savez Srbije! O da, tamo se valjda čeka formiranje radne grupe za odluku o tome može li reprezentativac biti ukopan, ako ne baš u nekoj od aleja na Novom groblju, a ono barem negdje na groblju Zbeg, onome na Zrenjaninskom putu, na putu za grad u kojem se rodio.

Ako ga rodbina i prijatelji nisu već sahranili, predlažem osjetljivim ljudima i navijačima, ofkovcima, partizanovcima i ostalima da Petra Borotu pokopamo u groblje moga rodnog sela Grab na južnoj padini Golije. U odsustvu vlasti i klupskih struktura. U groblju ima mjesta, a kako se selo skoro ispraznilo, sva je prilika da se ondje više niko neće ukopati, pa će mjesta za ukop imati zauvijek. Moji će rođaci sahranu dopustiti, znam da hoće. Peri će ondje biti mjesto po mjeri: izvan svijeta, kakav je bio i u življenju, a ni društvo mu neće biti nezanimljivo. Ondje je Rahim, davni moj rođak, koji je za života bio samo najamnik čobanin, koji je bezbrojnim zvijezdama davao imena iz svoje glave, Večernjaču je, tako, zvao Namiguša, a Danicu Tréplja. Kad su mu jednom rekli da su te njegove dvije jedna te ista zvijezda, odgovorio je da uveče i u zoru nijedna stvar nije ista, “a kamoli zvijezde”. U djetinjstvu sam pitao Rahima, koliko je propješačio čuvajući ovce. “Eto koliko”, rekao mi je, “koliko odavde do Elezove kuće u Stambol i natrag do ovde đe stojimo.”

Ima partizanovaca u Pazaru i Sjenici

A jedanput smo ga mi djeca pitali zašto nadijeva zvijezdama ime. Ovako je kazao: “Svi ljudi, sva deca i sve žene na svijetu imaju imena, i svako mesto đe hodimo ima ime. I ovce imaju svaka po ime, a je li pravo da zvijezde nemaju imena?”

Ondje je i moj djed Šerif, koji je na umoru rekao svojim sinovima: “Čuvajte se brze riječi, ja da se nijesam čuvao i sedamnaest glava da sam imao, svih sedamnaest bih izgubio.” Ondje Borota ne bi bio zaboravljen: na grob bih mu išao često, kad sam u planini, u mjesecu julu, a i iz Pazara i Sjenice bi mu ljudi dolazili, jer partizanovaca ima u Pazaru i Sjenici više no stanovnika. (Jedan Emro veli: “Ada ja već čujem kako se moji još nerođeni praunuci inate sa još nerođenim zvezdašima iz nekakih sela tamo preko planine!” I Emro tu galamu stvarno čuje, znam Emra.)

Da se vratimo Borgesu. Ovako on plete u zapisu iz zbirke “El hacedor” (“Tvorac”) pod naslovom “La trama”, t.j. “Urota” (kao rima od Borota, no bi moglo biti i “Zaplet”, “Radnja” i još malo drukčije):

Da bi njegov užas bio potpun, Cezar, pritjeran do nogu kipa nestrpljivim bodežima svojih prijatelja, otkriva među licima i oštricama i lice Marka Junija Bruta, svoga štićenika, možda i svog sina, te ne braneći se više, vikne: “Zar i ti, sine moj!”. Shakespeare i Quevedo preuzimaju taj patetični krik.

Sudbina voli ponavljanja, varijante, simetrije; devetnaest stoljeća kasnije, na jugu oblasti Buenos Aires, jedan gaučo biva napadnut od drugih gauča, te, padajući, prepoznaje svoga posinka i rekne mu, blago ga koreći i sa zakašnjelom iznenađenošću (te bi riječi valjalo čuti, ne čitati): “Pa kako to!” Ubiju ga i on ne zna da umire kako bi se ponovio jedan prizor.