Tko je kriv za stid pravoslavnih vjernika?

Tokom devedesetih godina prelasci pravoslavnih vjernika pod okrilje Katoličke crkve u Hrvatskoj nisu bili rijetkost. Da bi se spasili ili svoj život učinili podnošljivijim, mnogi su mijenjali ne samo svoju konfesiju nego i ime. Petnaest godina poslije ratnih sukoba prelazaka na katoličanstvo ima manje, ali su i dalje prisutni.

– Nažalost, prelasci se još uvijek događaju. Ljudi se snalaze na različite načine kako bi ostvarili svoj cilj – da ne budu drugačiji. Nama se masovno obraćaju roditelji sa zahtjevima da djeci izdamo potvrde da su krštena. S tim papirima idu kod lokalnih katoličkih župnika i daju im suglasnost da njihova djeca mogu dobrovoljni preći na katoličanstvo. Često župnici djecu prekrštavaju i bez naše potvrde. Događa se da nam vjernici, pogotovo muškarci kojima pravoslavna crkva ne odobrava prekrštavanje, lažu da im treba krštenica da mogu sudjelovati na vjenčanjima prijatelja. Onda za nekoliko mjeseci od župnika službenim putem dobijemo informaciju da se taj muškarac krstio i vjenčao u katoličkoj crkvi – kaže nam jedan sveštenik Srpske pravoslavne crkve koji želi ostati neimenovan.

Briga za sigurnost i lakši život

Ističe pritom da neki katolički župnici ne priznaju dokumente Srpske pravoslavne crkve pisane ćirilicom, što ne vrijedi za krštenicu, koja je obavezno na ćirilici. Inače, Srpska pravoslavna crkva vjernicama bez problema odobrava vjenčanje u katoličkoj crkvi i izdaje im krštenice, no s muškarcima to nije slučaj.

– Naše vjernice i kada se vjenčaju u katoličkoj crkvi, mogu nastaviti živjeti po pravoslavnim običajima, ali u najvećem broju slučajeva primaju tradiciju kuće u kojoj su se udale i zapostavljaju pravoslavlje. Recimo, na mom području samo u jednom domaćinstvu vjerske obrede vršimo i župnik i ja – priča sveštenik.
Da se u svojoj praksi sveštenici susreću s raznim problemima koji često graniče s neugodnostima i poniženjima svjedoči i primjer pokopa jednog od supružnika iz mješovitog braka koji je (bio) pravoslavne vjeroispovijesti.

– Drugi supružnik me pozvao da održim obred pokopa, međutim nekoliko minuta prije polaska zvala su me njihova djeca da mi kažu da ne žele moj dolazak, nego župnikov. To se često događa, nažalost, župnici se redovito odazivaju, iako je po crkvenim kanonima to zabranjeno, jer je ta osoba krštena po pravoslavnim obredima – navodi sveštenik.

Drži da su pravoslavci tokom vremena postali nemarni, čemu svjedoči slab odaziv djece na pravoslavni vjeronauk i vjernika na bogosluženja. Iznosi podatak da je u prošloj godini u njegovoj parohiji kršteno samo osmero djece i obavljeno jedno vjenčanje, dok je s druge strane održano 50 pokopa.

Trend prelaska pravoslavaca na katoličanstvo priznaje i sisački paroh, protojerej o. Petar Olujić. Uvjeren je da se ne radi o pritiscima Katoličke crkve, već o borbi za fizičku sigurnost, posebno s obzirom na tragična iskustva s početka devedesetih kada su u Sisku ubijani građani samo zato što su bili srpske nacionalnosti i pravoslavne vjere. 

– Naši vjernici prelaze na katoličanstvo kako ne bi stršili u svojoj sredini, kako im djeca ne bi bila drugačija u školi. Mnogi misle da će tako jednostavnije doći do posla, koji danas znači egzistenciju, ali i da će njihova djeca kao katolici imati sutra mirniji život – kaže Olujić.

Prošle godine je na području svoje parohije održao jedno vjenčanje i 35 krštenja, uglavnom romske djece iz Capraških poljana.

Vrijeme za uzbunu

U Hrvatskoj su stvoreni pravni okviri koji svima osiguravaju slobodu vjeroispovijesti i koji funkcioniraju na višim državnim razinama, čemu svjedoče i potpisani sporazumi između Vlade i predstavnika SPC-a. Međutim, sociolog religije s Hrvatskih studija Ivan Markešić navodi da je slobodno prakticiranje vjeroispovijesti u svakodnevnom životu često vrlo problematično.

– Na obje strane ratne rane su veoma duboke i bolne i kod mnogih izazivaju osjećaj manje vrijednosti ili osjećaj stida zbog vjere, ali s pravom moramo postaviti pitanje tko je tome kriv – kaže Markešić. Dodaje da najveću krivnju za to snosi katolička većina koja bi morala omogućiti jednakopravnost svih vjera, jer se u tome ogleda snaga, veličina i zrelost većine.

– Ona mora odgovoriti na pitanje hoće li hrvatsko društvo omogućiti religijski i kulturni pluralizam ili će postati lonac za taljenje i mjesto u kojem su neizbježni procesi religijske asimilacije – ističe Markešić. Ukoliko mladi pravoslavni vjernici prihvaćaju biti katolici iz straha ili pod prisilom kako bi mogli živjeti u današnjem hrvatskom društvu i u njemu ostvariti temeljna građanska prava, to znači da je vrijeme za uzbunu kako političkih tako i crkvenih struktura.

Posljednji popis stanovništva iz 2001. godine jasno ilustrira problem slobode vjeroispovijesti Srba, odnosno njihovog institucionalnog pripadanja Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Prema tom popisu, 201.631 stanovnik izjasnio se da je srpske nacionalnosti, dok se pripadnicima SPC-a izjasnilo svega 40.433 stanovnika, što je pet puta manje. Jedna od najdrastičnijih razlika u lokalnim sredinama vidljiva je u Splitu gdje je pripadnost srpskoj zajednici deklariralo 3.047 stanovnika, a samo se njih devetero izjasnilo kao pravoslavci.

Nacionalno i religijsko nije isto

– Iako je kod nas uobičajeno izjednačavati nacionalno i religijsko, kod Srba u praksi to nije tako, dok je sasvim obrnuta situacija na strani pripadnika hrvatske nacionalnosti, gdje su gotovo svi Hrvati pripadnici Katoličke crkve – naglašava Ivan Markešić.

Profesor teologije Adalbert Rebić ističe da svaki čovjek ima slobodu vjeroispovijesti i smatra da pritom Katolička crkva ne vrši pritisak.

– Čak i za vrijeme NDH Katolička crkva je mudro postupala, jer je posebno razgovarala sa svakom osobom koja je željela prijeći na katoličanstvo. Sam kardinal Alojzije Stepinac, u slučaju političke ugroženosti, napominjao je da kada dođu bolja vremena svaka osoba ima pravo slobodno preispitati svoj stav i vratiti se na pravoslavlje. Danas ne postoje slučajevi političke ugroženosti, tako da nema ni prisilnog mijenjanja vjere. Ne smijemo osuđivati ljude u miješanim brakovima ako se dogovore da će se vjenčati i krstiti djecu u katoličkoj crkvi. Treba poštovati slobodnu volju svakog – kaže Rebić, koji ne vidi ništa sporno ni u tome kada učenici srpske nacionalnosti pohađaju katolički vjeronauk.

– I na jednom i na drugom vjeronauku isto će naučiti, jer nema bitnih razlika između te dvije crkve – ističe Rebić.

Kuzmič: Primjenjuju se kriteriji nove podobnosti

Protestantski teolog Peter Kuzmič ističe da se u nekim sredinama i na nekim radnim mjestima primjenjuju kriteriji nove podobnosti.

– Tako je velika prednost biti Hrvat katolik, kao što u našim susjedstvima ravnopravnijima postaju oni koji se mogu legitimirati kao Srbi pravoslavci ili Bošnjaci muslimani. Ta vrsta zloupotrebe etnoreligijskog kvalificiranja je antieuropska i antidemokratska jer je temeljena na zastarjelim i prevladanim modelima poimanja religioznosti, a vodi u diskriminativna ponašanja, kojima se treba suprotstaviti suvremenijim obrazovanjem i transparentnijim javnim dijalogom – navodi Kuzmič.