Umjetnost u pojasu gaze
Da je malo više pameti, kao što je nema, predstava “Bijelo, bijelo, bijelo” kazališta slijepih “Novi život” igrala bi, recimo, tri puta tjedno u kazalištu “Gavella”, a ne jednom u dva mjeseca u kazalištu “Vidra”. Radi se o tome da to kazalište već godinama proizvodi krajnje seriozne predstave, a da o tome nitko ništa ne zna. Iako teatar “Novi život” na repertoaru ima autore kao što su Alfred Jarry, Danil Harms, Radovan Ivšić, Felix Mitterer ili najnoviji Jose Saramago, za purgersku okolinu oni će biti tek amateri koji su pritom i slijepi, što zavređuje tek samilosni smiješak. Predstava “Bijelo, bijelo, bijelo” sve je samo ne amaterska, a to što neki ljudi ne žele zaviriti u Draškovićevu 80 – tko im je kriv.
Brehtijanski tip glume
Fascinantno je s koliko discipline u gesti glumci “Novog života” nose svoje uloge, koliko je tu lakoće igranja u prostoru i koliko je povjerenja među partnerima. Predstava “Bijelo, bijelo, bijelo” nastala je prema romanu “Ogled o sljepoći” portugalskog nobelovca Josea Saramaga i govori, na metaforičan način, o socijalnim i političkim demonima koji zarobljavaju suvremeni svijet i o naporima pojedinaca da ih se otarase. Jednoga dana, dok pije svoju omiljenu kavu, neki čovjek odjednom osjeti da mu se pred očima sve zabijelilo i da je potpuno slijep. Isto se dogodi i desetinama drugih, zdravstvene vlasti smjesta proglašavaju epidemiju, država uvodi izvanredno stanje, a zaražene smještaju u ludnicu. Hrana se oboljelima ostavlja pred vratima dobro čuvane ustanove, s njima se komunicira jedino megafonom, a tko pokuša izaći biva izrešetan. Kako u ludnicu dolaze stotine zaraženih stvaraju se dva prstena tiranije: onaj vanjski preko megafona i puščanih cijevi i onaj unutarnji, jer se među zaraženima pojavljuju dileri hrane koji preuzimaju vlast u ludnici.
S obzirom na to da je predstava “Bijelo, bijelo, bijelo” nastala tako što je direktor kazališta “Novi život” Vojin Perić pozvao redatelja Marija Kovača, stavio mu Saramagov roman na stol i rekao: “Hoću da to radimo”, već sama ta ideja zavređuje malu nagradu. Izabran je odličan roman i tema da aktualnija ne može biti, a pritom – igrajući slijepce – glumci koji jesu slijepi i slabovidni pokazali su zavidnu razinu samoironije, katarzične hrabrosti i superiornog humora. Uz doajena ovog kazališta Vojina Perića odlične kreacije ostvarili su Dajana Biondić (prostitutka), Igor Kučević (provalnik), Ružica Domić (djevojčica) i Nikola Vujnović (čovjek koji je prvi oslijepio), uz solidnu pratnju Anite Matković, Milenka Zeke, Marija Glibe i Ante Jelečevića. Adaptaciju romana za scenu je priredila Ana Prolić Kragić, a kostimografiju potpisuje Ana Biondić.
Smireni, gotovo brehtijanski tip glume sa zadrškom, koju na scenu donose akteri “Novog života”, govori o njihovom finom nijansiranju dramske situacije koju potpuno razumiju: živimo u vremenu novih (ideoloških) manipulacija i perfidnog institucionalnog maltretiranja, a svijet se snalazi kako zna i umije. Zato poklona na kraju predstave nije bilo – akteri ovog modernog mirakula neprimjetno su iscurili iz ludnice, da se na pozornicu više ne vrate, prepuštajući nama dilemu kako da se sami izvučemo iz te paučine u kojoj živimo. Zato predstava ne izgleda “kao Orwell” (možda prije liči na “Besnilo” Borislava Pekića), nije igrana na prvu loptu i ta vrsta estetskog nerva i scenske discipline očito je plod višegodišnjeg iskustva ove ustrajne trupe.
– Radi se o tome da je ovim glumcima sljepoća prestala biti hendikep i zato se oni na sceni ponašaju na drugačiji način, što je kazališno vrlo zanimljivo – kaže za “Novosti” redatelj predstave Mario Kovač.
Užitak u kazalištu
– Oni posjeduju intimnu mapu scenskog prostora koji su usvojili svakodnevnim probama, osim toga koriste se taktilnim i zvučnim znakovima koje mi drugi ne poznajemo i zato djeluju tako sigurno. Konačno, oni znaju biti beskrajno duhoviti – kaže Kovač.
Ipak, nije sve tako ružičasto.
– Predstave kazališta slijepih refleksija su naše potrebe da uživamo u kazalištu i da živimo kao sav normalan svijet u okolini koja nas zapravo ne prihvaća – kaže Vojin Perić. Prema istraživanjima javnog mnijenja, 65 posto građana Zagreba ne bi htjelo slijepu osobu za podstanara, dok mještani primorskih mjesta ne žele odmarališta za slijepe jer – štete turizmu. Iako bi objektivno govoreći bar troje glumaca “Novog života” zasluživalo da bude primljeno na Akademiju dramskih umjetnosti (Vojin Perić to je jednom pokušao), oni to prema važećim propisima ne mogu jer “ne posjeduju psihofizičke sposobnosti”… Odgovor na sve to je dokumentarac koji su nedavno slijepi o sebi napravili nazvavši ga “Film s invaliditetom”. Stoga i prozirna gaza, koja cijelo vrijeme u predstavi “Bijelo, bijelo, bijelo” dijeli pozornicu od gledališta, ima višestruko značenje: dok država Hrvatska stvarno ne postane socijalna, svi ćemo mi pričekati. U teatru slijepih i slabovidnih, bez obzira na sve, igrat će se i dalje dobre predstave i njihovi glumci s velikim će oduševljenjem izlaziti pred publiku. To je za sada jedino važno