Vatrena baština

Upravo je dirljivo s koliko zažarene nevinosti i konsternacije “nadležne osobe” u Vodicama ovih dana zastupaju stav prema kojemu činjenica da se njihov pokladni krnje naziva “Jovan” – te će kao takav, kao “Jovan”, biti spaljen sredinom mjeseca na mjesnoj rivi – ne predstavlja izraz šovinizma, nego tek dosljedno i hvalevrijedno poštivanje tradicije.

Svi akteri ozbiljno su preneraženi s onih par prigovora pristiglih na njihov račun, ošamućeni su kvarnim i zlonamjernim optužbama, a sve zbog običnoga karnevalskog sprdanja i pučke veselice, gdje se – k tome – s puno ljubavi i brige njeguje jedan gotovo stoljetni lokalni običaj. Trebaju li biti linčovani zato jer se trude sačuvati narodnu baštinu i folklorne vrijednosti?

Pokladna gradonačelnica tako se pred novinarkom “Slobodne Dalmacije” navodno “rasplakala kao kišna godina”, konstatirala da je “u šoku”, da je “zamalo doživjela srčani udar”, a zatim šutke sugovornici dala na uvid knjigu pod naslovom “Narodno stvaralaštvo šibenskog kraja”, gdje se navodi da je “Jovan” u Vodicama bio ritualno spaljivan i prije više desetljeća. Običaj je, doduše, bio obustavljen tokom zadnjih 25 godina socijalizma, ali je od 1990. iznova na programu, još stariji i ljepši.

“Jovan” u žandarmeriji i u Varšavskoj

Stvarna gradonačelnica, pak, pojašnjava kako je pokladni “Jovan”, iliti uzročnik svih zala, ime dobio još u Kraljevini Jugoslaviji, “na račun žandara koji su bili iznimno nepopularni zbog maltretiranja lokalnoga svijeta”, a “mahom su regrutirani od srpskog stanovništva iz vodičkog zaleđa”. Potom kategorično tvrdi da organizatori maškara, uključujući i gradsku vlast, “nisu učinili ni korak izvan običaja, starih pokladnih navada”.

Jedna druga karnevalska aktivistkinja, također vidno uzrujana, veli čak da se “nacionalne tenzije i nesnošljivost” potiču upravo aktualnim “imputiranjima”, a ne preko krnje-“Jovana”, čije obredno kažnjavanje nikoga ne vrijeđa, nego je taj simbolički prinos lomači naprosto “naslijeđen” i predstavlja benigni dio tradicije i folklornoga blaga.

No, suze, šok i nevjerica neće biti od naročite pomoći. “Nadležne osobe” u Vodicama, naime, ne vode računa o tome da tradicija i šovinizam ne moraju biti u nesuglasju, a na ovim prostorima najčešće i nisu. Uz šovinizam za sebe, i tradiciju za sebe, tako uglavnom postoji i koktel snova – šovinistička tradicija, koja se, zahvaljujući brižnim čuvarima baštine, može njegovati desetljećima. Pače, pomisao da se spomenute dvije tekovine međusobno isključuju, da određeni postupci ne mogu biti šovinistički samo zbog toga što su tradicionalni, više je nego siguran simptom one vrste nacionalnog samoljublja gdje šovinistička tradicija prirodno buja, jer se gradi bezopasnom i čednom isključivo zato što je “naša”.

“Jovan” u Vodicama, kojeg će pravde željna svjetina pretvoriti u buktinju, istovremeno je dakle sirovi ispad nacionalne netrpeljivosti i svečarski oblik oživljavanja tradicije, a njegovu “dugovječnost” u tome smislu nije pametno poturati kao alibi, nego kao dodatnu otegotnu okolnost. Ako se “ne čini ni korak izvan običaja”, ako se strogo pridržavanje tradicije želi predstaviti kao oblik zatočeništva – što ono u osnovi i jest – ne treba smetnuti s uma da je to robijanje dobrovoljne naravi.

Osobito se glupim doima tumačenje prema kojemu je krštenje dežurnoga zlotvora “Jovanom” u Kraljevini Jugoslaviji bilo samorazumljivo i (budući poduzeto zbog revolta) lišeno šovinističkih primisli, jer neće biti da je baš cjelokupno “srpsko stanovništvo iz vodičkog zaleđa” – od “Jovana” do “Jovana” – služilo u jugoslavenskoj žandarmeriji. Izbor kolektivnog negativca, etnički jasno markiranog, s kojim će se “naši ljudi” prigodno sprdati i zadavati mu do boli duhovite udarce, ona je vrsta satiričkog refleksa kakvu je, recimo, afirmirao časopis “Der Stürmer”. Samo što nikome u dalekoj Njemačkoj nije palo na pamet iznova pokrenuti tiskovinu i njegovati je kao dio kulturne baštine.

(Hrvatska praksa nije ekskluzivno malomišćanska, niti je uvijek karnevalski zaigrana. Nedavno je Davor Jelavić, pročelnik Gradskog ureda za graditeljstvo Zagreba, poručio da su prosvjednici u Varšavskoj ulici postavili “četničke barikade”. Zbog čega su barikade baš “četničke”? Zbog toga što onda pouzdano ne spadaju u hrvatske običaje, nego u one srpske, a postavili su ih “Jovani” koji se lažno predstavljaju Hrvatima, čineći Hrvatskoj isto što su činili i “Jovani” prije dva desetljeća. Moguće je da Kuljiš i ekipa probranih investigatora prikupljaju građu za serijal pod naslovom “Vještice iz Varšavske”, gdje će upozoriti na dubioze u nacionalnom porijeklu dežurnih izdajnika hrvatstva, pa se onda može prirediti i kakva lomača na Cvjetnome trgu, ispred pravoslavne crkve, s pokladnom izlikom ili bez nje.)

Radi se uvijek o čežnji za etnički kodiranim neprijateljem koji će biti uzročnik društvenih nepogoda i razlog što se nismo ostvarili u svojem “prirodnom” savršenstvu. Karneval u Vodicama, s “Jovanom” u glavnoj negativnoj roli, tek je karikaturalni izraz plemenskoga samoljublja, jednostavan pučki igrokaz kojim se naglašava da je hrvatstvo unaprijed očišćeno od negativnosti, a iskvariti ga može samo zao duh tuđinstva. Ukaže li se zlo u hrvatskom izdanju, ono uvijek ima korijen u “srpsko-pravoslavnom” elementu.

Šovinizam kao narodni običaj

Zato se krnje zove “Jovan”, a prezime mu varira ovisno o prigodi, od “Slobenita” ili “Mesopusića”, pa do – sasvim sigurno – nekakve jezične začkoljice sa Sanaderom, koji se ove godine nametnuo kao šampion u svim disciplinama gadosti, te će za koji dan upravo Ivo ponijeti nečasnu titulu “Jove”. Hrvat tako ne može biti sam po sebi loš, nego je on loš kao Srbin, odnosno kao ne-Hrvat. Godinu dana prikupljanu srdžbu puk će simbolički iskaliti na Hrvatu koji se “posrbio”. Jer vrlina, kao i iskvarenost, proizlazi iz nacionalnog identiteta.

Nema sumnje da je u slučaju vodičkih poklada riječ o demoniziranju jednoga naroda, a kada se to čini uz nevini smiješak, s gestom bezbrižnoga preuzimanja “tradicije”, to samo pokazuje da se šovinizam utkao u suvremenu dnevnu rutinu, pa na njega više i ne vrijedi obraćati pažnju. Pod krinkom “nasljeđa”, “narodnoga običaja”, jedne takoreći folklorne kategorije, on zadobiva status društvene normalnosti.

Najprije će biti da baš tu, za vraga, leži neki civilizacijski kriterij: hoće li se ispadi nesnošljivosti tretirati kao ekscesi (pa onda osuđivati i suzbijati) ili kao tradicijske vrijednosti (pa onda njegovati i veličati)?

Veliki dio tradicije, što se ovog potpisnika tiče, zavrjeđuje da se po njoj svečano ispišamo. Ali može i drugačije, ovisno o afinitetima. Možda u pogledu vodičkih maškara ne bi bilo loše ukloniti i zadnju simboličku prepreku, pa radi jasnoće i lakšeg zaprimanja poruke “Jovana” preimenovati u “Srbina”, a onda prionuti skupljanju slame i cjepanica. Suočen s viješću da je na rivi zapaljen “Srbin”, svaki će uzoran domoljub, praktični vjernik hrvatstva, biti potaknut da postavi korisno pitanje: Što, samo jedan?