“Vječna” Hrvatska? No comment!

Tako mi Bog pomogao! – dobro, hajde, neka je tu mističnu formulu, koju je u ritual javnoga zaklinjanja novoizabrana hrvatskoga predsjednika, u posljednji tren prokrijumčario prvi izabrani predsjednik (pok. dr. F.T.) – hajde de, neka ju je izgovorio i novi predsjednik, inauguriran neki dan (18. veljače 2010. g.), samo da nije dignuo ruke i trijumfalno patetično uzviknuo: “Živila nam jedina i vječna Hrvatska!” (kako je to prvi izabrani i pok. predsjednik često znao klicati). Što ga Bog ima s državno-političkim poslovima, to sam Bog zna, ali danas bi bilo logičnije vapiti: “Tako nam/nas Bog pomogao”, i to oslanjajući se jednom rukom o primjerak “nultog” Ustava (zapravo samo korice šuplje kutije, kao laičke verzije kaleža!). Zanimljivo je, kad je već Boga prošvercao u Ustav, kako to da se pok. predsjednik (dr. F.T.) nije bio dosjetio da i Sv. pismo proturi na Oltar domovine? Kao “katoličkom titoisti” to mu je moglo biti dosta prikladno, a ovako ostajemo na prisezi kojom se Božja pomoć priziva na Ustav, što je, možda, posljednji kredit koji možemo iskamčiti.

Nu, nakon prokockanih dvadeset godina (naime, “kladili” smo se na Boga, s predvidljivo neizvjesnim ishodom), moju malenkost čisto misaono-stilistički zanima, kako nam je netko mogao obećavati “vječnu” Hrvatsku? Da se time isticao baš jedan povjesničar/historičar, kojega osim znanstveno-filozofske literature čak ni listanje Biblije nije poučilo kako ništa – nije vječno, osim, možda, samoga Ništavila? Da sve propada i vraća se u prah, iz kojega je nastalo, to su znali još biblijski mudraci, a zaključio bi i bilo koji seljak. Strah me je ovako neobrazovana petljati se u mračno pitanje vječnosti (nisam fizičar, ni metafizičar), ali ono malo, što sam iščeprkao iz filozofije, od Plotina do Heideggera, učvrstilo me je u zdravorazumskome pesimizmu/nihilizmu i zato se još i dalje divim jednome nacionalnome vođi koji je i maštao kako će njegovo djelo – živjeti “vječno”?!

Da pustimo po strani Platona i Plotina, Aristotela i Newtona u njihovim razmatranjima o temporalnosti (no, je li vječnost mjerljiva vremenskim ljudskim pojmovima?), volio bih da sam bio mogao upitati pok. predsj. (dr. F.T.) je li čitao i možda usvojio ono što su o razvoju i propasti čitavih civilizacija (a ne tek malih narodnosnih skupina) napisali jedan Oswald Spengler (1880.-1936.) i jedan Arnold Joseph Toynbee (1889.-1975.)? Iz aspekta Spenglerove “Propasti Zapada” (1918/22.; hrv. izd. “Demetra”, Zagreb, 1998.) i Toynbeeova “Istraživanja istorije” (1934./39.; srp. izd. “Prosveta”, Beograd, 1970.), naprosto je tragikomično jednu malu i beznačajnu državicu kao što je Hrvatska, klasificirati pod pojmom “vječnosti”. Kako je Toynbeejev pregled civilizacija (razvijenih filiranih, zaustavljenih, nedonešenih…) isuviše opširan za citiranje, zaustavljam se samo na jednom Spenglerovom navodu: “Sve što je postalo prolazno je. Prolazni nisu samo narodi, jezici, rase, kulture. Za nekoliki stoljeća neće više biti zapadnoevropske kulture, Nijemaca, Engleza, Francuza, kao što u doba Justinijana nije više bilo Rimljana. Nije bio ugašen slijed ljudskih generacija; nije više postojao unutrašnji oblik naroda… (…) Prafenomen velike kulture uopće opet će jednom nestati, a s njim, i prizor svjetske povijesti, te napokon i čovjek sam… Prolazna je svaka misao, svaka vjera, svaka znanost… Prolazni su čak i zvjezdani svjetovi…” – tako nam beznađe raspiruje jedan značajni filozof, ali ako je propao antički svijet, egipatska civilizacija i Rimsko Carstvo (Bizantinsko, Otomansko, Habsburško također…), svejedno je Hrvatska – “vječna”.

Nu, kad mi se već pričinilo da se ovime bavim kao besposleni cjepidlaka i da ovakva tema ama baš nikoga ne zanima i ne može privući (tko bi se, osim teologa, filozofa i pjesnika uopće zanimao za trajanje, s onu stranu vlastite smrtnosti?), kad me je kao grom iz vedra neba (bolje rečeno s analognoga televizora), pogodio jedan “talk-show”! Tko bi (bio) rekao, ali čak na jednom TV-kanalu, kao što je OTV, u ponedjeljak, 15. veljače navečer (u 22 h), naletio sam na “Markov trg” by Marko Jurič, u kojemu je šou voditelj intervjuirao akademika Ivana Aralicu. O sadržaju toga razgovora ne namjeravam referirati, već smatram potrebnim izvijestiti da me je, u kontekstu mojih zanimacija, zadivilo “referendumsko” pitanje postavljeno gledateljima: “Hoće li Hrvatska kao samostalna država potrajati stoljećima?” ( Zar “samo” stoljećima, zašto ne i tisućljećima?) Iz neobjavljena uzorka dobiveni su ovakvi odgovori: DA 73,30 posto, NE 26,70 posto. Pa, još da netko ne brine za “vječnost”?! No comment!