65 godina od savezne kolonizacije u Hrvatskoj (9)

Oštra zima, velike i prostrane kuće koje je bez pravog ogrjeva bilo gotovo nemoguće zagrijati, loša ishrana, nedostatak lijekova i kao vrhunac svega razne bolesti, najčešće tuberkuloza, kao svojevrsna pošast okomili su se na koloniste već prve godine boravka u Vojvodini. Prvobitno oduševljenje brzo je splasnulo – Kordunaši, Ličani i Banijci tugovali su za svojim brdima, izvorskom vodom, bistrim potocima i rijekama, Dalmatinci za svojim kršem, a Gorani za gustim i nepreglednim šumama kakvih u Vojvodini nije bilo. I klimatski su uvjeti za mnoge koloniste postali velik problem. Teško su se prilagođavali na visoke ljetne temperature i povećanu vlagu u zraku. Razne infekcije, želučane i očne bolesti, uz već spomenutu tuberkulozu, odjednom su počele kositi starce i djecu. Iz podataka Antituberkuloznog dispanzera u Somboru vidljivo je da se tuberkuloza među kolonistima širila galopirajućom brzinom. Samo u Bačkom Gračacu bila je otkrivena kod čak 417 osoba. Na primjeru pet naselja – Bačkog Gračaca, Kljajićeva, Čonoplje, Stanišića i Riđice – najveća stopa mortaliteta zabilježena je u Bačkom Gračacu i to na godinu 1947. (14 posto), u Kljajićevu na 1950. (11 posto), u Čonoplji na 1947. (18 posto), u Stanišiću na 1948 (19 posto) i u Riđici na 1949. (19 posto). Umiralo se i od alkoholizma koji je najrašireniji bio među Kordunašima i Ličanima.

Muke po vodi

Poseban je pak problem bila pitka voda. U Kljajićevu su, recimo, kolonisti zatekli pet arteških bunara, dubokih između 120 i 140 metara. U ostalima – onima koji nisu bili dublji od petnaestak metara – voda nije bila dobra za piće. Čonoplja je imala samo tri bunara, a najteži slučaj bio je s Bačkim Gračacem: tu se nalazio samo jedan bunar, dubok 136 metara, iz kojeg se opskrbljivalo cijelo selo. Voda se prevozila kolicima u drvenoj buradi. Sredinom 1953. godine selo je pokušalo iskopati još jedan bunar, ali im pokušaj nije uspio. Slično je bilo i u drugim mjestima. Zanimljiv je i podatak da su se neki kolonisti tužili ne samo na vodu, već i na – komarce i prašinu!

Uslijedili su i problemi druge prirode. Primjerice, suživot kolonista i domicilnog stanovništva. U svojoj studiji “Najnovije naseljavanje Bačke kolonistima iz Hrvatske”, koja je 1960. godine u izdanju Matice srpske izišla u Novom Sadu, dr. Vladimir Đurić – na primjerima sela Bački Gračac, Kljajićevo, Čonoplja, Stanišić i Riđica – izlaže podatke o tom odnosu, pa kaže: “Odnos između doseljenika i domorodaca bio je isprva netrpeljiv. Doseljenici su gledali na domoroce kao na bogate seljake, a sebe su smatrali zaslužnim za narodnu revoluciju. Domoroci su nerado, kritizerski i s visine, gledali na nove doseljenike. Njihove postupke iz prvih dana nazivali su divljim, ‘šumskim’. Umesto neposredne pomoći i poverenja, došlo je do obostranog omalovažavanja i grubog podvajanja. Interesantno je pomenuti da je u naseljima sa većim brojem domorodačkog stanovništva proces prilagođavanja u izvesnom smislu išao teže. To je, bez sumnje, posledica dužeg međusobnog trvenja i otpora…”

Rezervisao sam ti tri kuće…

Đurić tako spominje primjer Čonoplje gdje je prvih dana do izražaja došla i nacionalna netrpeljivost, koja je katkad znala kulminirati i izgredima. Međutim, s vremenom se suživot poboljšavao i zbližavao ljude. Kolonisti su se najprije “pomirili” s Bunjevcima, a zatim i s Mađarima. Počeli su se sklapati i miješani brakovi – u pravilu je kolonist uzimao ženu iz domicilne kuće. Ipak, došljaci su najčešće sklapali brakove među sobom. Događalo se još nešto što je dotad bilo prilično nezamislivo – raspadale su se velike obiteljske zadruge, a neki njihovi članovi, osobito oni mlađi, tražili su svoj put u potpunom osamostaljivanju. Isto tako, postupno su popuštali tradicionalni odnosi, gubili se stari običaji, opadao utjecaj religije… Jedina stvar koje se kolonisti nisu mogli odreći bila je ona iskonska želja za stalnom međusobnom povezanošću. Tako su se u istom selu grupirali Banijci s Banijcima, Ličani s Ličanima, Dalmatinci s Dalmatincima, Kordunaši s Kordunašima… I mjesne komisije koje su dodjeljivale kuće nastojale su da mnogo ne narušavaju taj raspored, pa su u iste ulice naseljavale obitelji koje su u starom kraju bile u susjedstvu ili u rodbinskim odnosima. Nije bio rijedak slučaj da su se u istu kuću naseljavale čak članovi različitih obitelji iz istoga sela. Đurićeva studija govori, uz ostalo, i o brojnim sukobima u podjeli kuća i zemlje: “Pri deobi kuća došlo je do prvih unutrašnjih razmirica, koje su negdje dobile karakter oštrih sukoba. Pošto su svi bili zaslužni borci iz narodne revolucije, a s druge strane kuće nisu bile jednako građene i tipizirane, došlo je do nadmetanja i isticanja svojih zasluga u ratu. Razume se, u ovakvoj situaciji nije se moglo svima izaći u susret. Pojedinci su se našli poniženi i uvređeni ako im je dodijeljena kuća od lošijeg materijala, pogotovo ako je ta kuća bila na periferiji sela. Mesne komisije delile su najpre kuće udovicama-žrtvama fašističkog terora, zatim ratnim vojnim invalidima i nosiocima Spomenice 1941. Vodilo se računa i o nacionalnom odnosu. Pošto su u manjini bili naseljenici hrvatske narodnosti, oni su dobili prednost u biranju kuća. Ponegde je pri deobi došlo i do zloupotreba. Slate su, na primer, ovakve poruke svojim zemljacima: ‘Rezervisao sam ti tri kuće. Dolazi! Biraj!’ U nekim selima broj doseljenih domaćinstava bio je veći od broja kuća i jedan deo se morao iseliti u druga sela, a drugi je uporno ostajao, tako da u Stanišiću ima kuća koje dele dva domaćinstva. Zemlja je deljena docnije, i to na osnovu zakonskih propisa. Minimum je bio osam katastarskih jutara, domaćinstva s pet članova dobijala su još po jedno…”

Neki se kolonisti nikad nisu privikli na novu sredinu i nove uvjete života. Žudnja za starim krajem bila je prevelika i naseljenici je nisu mogli tek tako suspregnuti. “Prvobitno oduševljenje postepeno je splašnjavalo. Malo po malo naseljenike obuzima osjećanje nelagodnosti u novoj sredini. Postepeno, njih je sve više obuzimala unutrašnja psihološka borba i sve više rasla čežnja za zavičajem, naročito kod starijih ljudi. Kolebali su se, a neki od njih pod posebnim psihološkim uslovima rešili su se da se vrate natrag u zavičaj”, piše uz ostalo dr. Vladimir Đurić i pritom spominje jedan slučaj iz Kljajićeva. Naime, pet obitelji iz toga sela (Prodanovići i Kovačići) tri puta su se vraćale na Kordun, pa opet natrag u Bačku. To pokazuje pravu razinu njihove neodlučnosti u odabiru mjesta gdje će živjeti. Inače, iz Kljaićeva se vratilo natrag u svoj zavičaj oko 100 obitelji, uglavnom one kojima kuće nisu bile izgorjele u vrijeme rata, pa su mogle u njima živjeti. Čonoplju je, recimo, napustilo 35 domaćinstava. Dio ih se vratio na Kordun (Radovići, Tatalovići, Živkovići, Roknići, Zorići i drugi), a dio ih se preselio u Srijem (Zinajići, Pašići, Opačići, Basare, Vujaklije…) Iz Stanišića se vratilo u stari zavičaj čak 160 obitelji, najviše iz bivših kotareva Šibenik, Knin i Korčula, a iz Riđice 23, od čega ih je najviše otišlo natrag u Dalmaciju, ali neke su se kućne zajednice naselile i u Slavoniji. Stotinjak kolonističkih domaćinstava s oko 470 članova, uglavnom Ličana, vratilo se i iz Prigrevice.

Mladi se vraćaju starima

Prema podacima Ministarstva poljoprivrede i šumarstva NR Hrvatske ukupno je bilo odobreno blizu 13.500 molbi za kolonizaciju Vojvodine. Više od 3.220 podnosioca odmah je, i prije nego što su molbe stavljene u postupak, odustalo od preseljenja. Nakon preseljenja u zavičaj se vratilo poprilično obitelji. Najviše s Korduna – 263, iz Like 211, iz Dalmacije 183, s Banije 77… Zašto su se vraćali? Najčešće su to objašnjavali zdravstvenim razlozima, ali i činjenicom da u starom kraju imaju kvalitetnija imanja od onih koja su dobili u Vojvodini. Bilo je, međutim, i slučajeva da su se neke obitelji vraćale i zbog spekulativnih razloga. Htjele su, naime, zadržati i stara i nova imanja. Postojeća domaćinstva su se cijepala – jedan dio ih je ostajao Vojvodini, a drugi se vraćao na zemlju u zavičaju. To se nastojalo spriječiti, pa obitelji koje doista nisu imale opravdane razloge za povratak nisu dobivale putne karte, a morale su platiti hranu i sve ostalo čime su se koristile u toku kratkotrajnog boravka u Vojvodini. Naravno, te su obitelji gubile pravo na kolonističke posjede. Bilo je i slučajeva kad su se za kolonizaciju obično odlučivali mlađi članovi domaćinstava, dok su stariji ostajali na ratom opustošenim imanjima u Lici, Dalmaciji, na Kordunu, Baniji… Tek su se kasnije te obitelji spajale. Ali tako da su se mlađi vraćali starijima!        

(Nastavlja se)

Prosjačenje pod maskama

Koliko god su bili daleko od zavičaja kolonisti ga nisu zaboravljali. S njim su bili vezani na različite načine – kroz njegovanje tradicijske kulture, vjerske i običajne obrede, predmete… Mnogi su naseljenici u Vojvodinu sa sobom donijeli najdraže stvari koje su im, poslije ratnog pustošenja, pukim slučajem ostale neoštećene na uništenim ognjištima. Tako su u nekim novim boravištima kolonisti otvorili i zavičajne muzeje u koje su dospjeli razni eksponati – od seoskih kola kojima je, recimo, Nikola Rakić iz Like, zajedno u karavani sa svojim susjedima, došao u Prigrevicu 1945. godine, pa sve do vretena, preslica, torbi i odjevnih predmeta što su se koristili u Dalmaciji, na Kordunu, Baniji, u Gorskom kotaru… Osnovane su i folklorne, muzičke, dramske i pjevačke sekcije koje su njegovale kulturne i vjerske tradicije i običaje svoga kraja. Ipak, nisu sve te zabave među domaćim stanovništvom primane s oduševljenjem. Tako je u lokalnom tjedniku “Glas komune” 14. svibnja 1969. objavljena kratka vijest neobična sadržaja. Pod naslovom “Prosjačenje pod maskama” autor je ovako progovorio o maškarama, poznatom pokladnom običaju: “Prerušeni u maškare, grupa Prigrevčana-dokoličara ubirala je slaninu i jaja služeći se čak i pretnjama. Oni su se obukli u bele košulje i gaće, lica maskirali maskama, u ruke uzeli štapove i sa jednom tamburicom krenuli od kuće do kuće. Za svirku i ‘zabavljanje’ tražili su od građana slaninu i jaja…”

Život menja govore i navike

Kolonisti su u Vojvodinu donijeli ne samo svoju kulturu, narodne i religijske običaje, navike i stil ponašanja, već i jezik. Proučavanju kolonističkih govora – osobito ličkog, kordunskog i banijskog – dobar dio svoga života posvetio je i profesor književnosti Savo Vladetić. Tako je u radu “Život menja govore i navike”, objavljenom 1983. u lokalnom “Glasu komune”, uz ostalo napisao: “Markantna ijekavica istočno-hercegovačke boje povukla se u domove i njome još saobraćaju starije generacije u prisnom porodičnom krugu. Izvorni nosioci govora polako izumiru, tako da će se budući istraživači naći pred velikim teškoćama u pronalaženju pravih informatora po zahtevima moderne dijalektologije. Jezički izrazi se ukrštaju, naslanjaju jedni na druge, prožimaju ili gube, pa se stvara jedna zamršena jezička naslaga koja će buduće istraživače dovoditi u niz teškoća…” A u pismu što mi ga je uputio u rujnu 2009. Vladetić, na primjeru kolonista s Banije, kaže: “Promene u banijskom jeziku vukovskog tipa danas su zaista velike… Govor je postao malo jezičko ostrvo, odsečeno od matice, a osveženje nije donela ni posljednja izbeglička populacija 1995. godine. U socijalnoj stvarnosti generacije kolonističkih potomaka su iškolovane na ekavskoj varijanti srpskog jezika, a jekavski su saobraćali samo u porodičnom domu sa roditeljima i rođacima. Govor je oaza na tlu Vojvodine okružen bačkim srpskim, šokačkim i mađarskim govorima… Unutar jezika izgubljeni su refleksi jata (je i ije). Mi smo danas ekavci negde između ekavskog i jekavskog izgovora, ali nas odaje boja vokala koja nije ni otvorena ni zatvorena kao u bačkim srpskim govorima. Mnoga naša imena i prezimena dobila su neočekivano vojvođanski akcent. Nestabilne forme prezimena sa redukcijama postala su stabilna bez redukcija, a retko se čuju sekundarna prezimena i porodični nadimci. Ostojići se, recimo, dele po sekundarnim prezimenima na Rožljičiće, Vrajtoviće, Kovačeviće i druge, Vladetići na Škariće i Garine. Nema ni pojedinačnih nadimaka Jarebica, kao ni grupnih – Vrepci i Brljci. Leksički fond primio je mnogo izraza iz vojvođanskih govora i masovnih medija. S mehanizacijom poljoprivrede i urbanizacijom sela nestalo je naših moba, prela, čijanja i perušanja kukuruza. Izvornu banijsku pesmu s ovih okupljanja danas ne možete čuti (Oj kišice, oj neoro moja, što mi sada u neoru pade…)” Mnoge riječi koje su kolonisti donijeli sa sobom u Vojvodinu više se ne mogu čuti, a Vladetić navodi i primjere: “Retko će se u ličkom govoru čuti poreni, doreni, odagnati, dognati, sticati, lik, oputa, brina ili u banijskom: navrzan, nakasice, ubetno, kao i reči sa mekim spirantima – sedok, sek, sedočiti – koje su potpuno izgubljene, kao i jotovani izrazi – đever, ćerati, neđelja, đeca, cura, ćela…”