Buna na tahije

Ima tu nešto vraški čudno. Cijela seljačka Hrvatska bila se digla na noge zbog prepolovljenih poljoprivrednih poticaja. Naočigled su srušeni plitki rovovi iz instant-teorije o radišnom “zapadu” i lijenom i parazitskom “istoku” zemlje. Sada su svi oni posjeli na traktore, prijetili blokadom graničnih prijelaza, brusilo se i za novi desant na Zagreb. Nikada nije bilo bliže ni da se tom sveopćem valu pridruže radnici amaterski vođenih i profesionalno potkradanih državnih brodogradilišta (iako se zasad više nagovaralo Vladu da uzme brodogradilištima/poljoprivrednicima, a ne njima). Kao što su već počeli činiti radnici loše privatiziranih i tajkuniziranih željezara, pivovara, pamučara…

Ali, usred tog puzajućeg, uskoro možda i kotrljajućeg ekonomskog i socijalnog rasula, sačuvala se jedna oaza arkadijskog mira, koja prkosi svakom kriznom kijametu i svakoj nevolji. To je poljoprivredno-prerađivačko carstvo dahije, ili bolje tahije, Ivice Todorića, koji također prima državne poticaje, štoviše najviše ih se slije baš u njegove bankovne hambare. Pa ipak, on je miran kao sfinga, ni slovom ne odaje da je pogođen i nezadovoljan, iako je najavljeno da se kompromis Vlada-seljaci ne odnosi na krupna gazdinstva. Kako šute i oni u Vladi, ovdje otvaramo nagradnu igru s pitanjem hoće li sječa državnih poticaja uopće zahvatiti njega, koji se može uzdati u pomoć snažne gomilice menadžera koje tradicionalno uspijeva instalirati u redove Vlade.

MEĐUNASLOV: EU štiti svoju poljoprivrednu proizvodnju

Ta menadžerska kolonija na Gornjem gradu već standardno odrađuje takve poslove za svoga gazdu, a nakon što je nedavno Jadranka Kosor ushićeno pozvala Todorića da bi i njega osobno željela vidjeti u Banskim dvorima, ozvaničeno je da on uživa ondje gore status svete krave. A to znači da je toliko zaštićen da ne treba nimalo isključiti nagađanja da on glavom stoji i iza one nedavne krađe tisuća tona žita u “Đakovštini”. Uključujući tu i velike državne robne rezerve koje su tamo bile uskladištene, i za koje država sada pokazuje tako mlak interes kao da joj je nestala vreća-dvije kukuruza ili pšenice. Dakle, istodobno dok na seljake već šalju i specijalce, dobivamo dokaze da je Todorić nešto sasvim drugo.

Vlada se prema najvećem hrvatskom kapitalističkom latifundisti odnosi krotko i ponizno, vjerojatno zato da je uzoholjeni tahija ne bi, ako već nije, ucijenio, kako je svojedobno radio Miroslav Kutle. “Dragi moji”, tako bi otprilike to glasilo, “ja ‘hranim’ toliko i toliko desetaka tisuća ljudskih usta, spasio sam od propasti toliko i toliko kombinata, pa vi vidite, a ja dobro znam što ću ako ne budem imao vaše razumijevanje i podršku.” Zato Todorićevi emisari već godinama u Banskim dvorima uspijevaju spuštati cijenu žitarica, koje međutim “Agrokor” nakon prerade prodaje u “Konzumovim” trgovinama po istim cijenama.

I tako imaš ono što se odavno ugnijezdilo u svijetu kapitalističkog poslovanja, a nježno je, kao lomljiva roba, uvezeno i primijenjeno i ovdje u Hrvatskoj. Ovdašnje poduzetničke maharadže i njihova udruženja stalno izmišljaju neke nove, tobože spasonosne mjere za oživljavanje zaposlenosti (npr. fleksibilizaciju rada), ali one zapravo očekivano proizvode suprotan efekt. Nezaposlenost stalno raste, a to se zapravo i hoće. Time se na hobesovski način potiče rivalstvo zaposlenih i nezaposlenih, jer se prvima prijeti da u svakom trenutku mogu biti zamijenjeni drugima. I zato nemaju druge nego pristati na to da im plaće ostanu mizerne.

Tako sada i Todorić koristi urušavanje sela da pomoću seljaka, koji samo što nisu pokleknuli, ščepa za gušu one koji se još drže i tako stekne monopolsku poziciju u hrvatskoj poljoprivredi i agroprerađivačkoj industriji. To guši poljoprivrednu proizvodnju, koja je sve niža, pa je stočni fond danas čak manji nego za Kraljevine Jugoslavije, dok uvoz hrane iz godine u godinu raste. A i to se kao prst i nokat uklapa u tahijine interese, jer on sa svojom moćnom trgovačkom mrežom predstavlja jedan od glavnih stupova šleperskog tipa poljoprivrede, gdje sve više onoga što se pojede u Hrvatskoj dolazi s polja neke druge zemlje.

Doduše, iako se iz petnih žila trude, nisu za to krivi samo veliki uvoznici, nego i preskupa domaća proizvodnja, često skuplja nego igdje drugdje u Evropi (pšenica, mlijeko). Za to se onda glavna krivica baca na previsoke poticaje, koji navodno isključuju konkurentsko nadmetanje među proizvođačima, ali to slabo drži vodu. U Evropskoj uniji čak blizu pedeset posto budžeta odlazi na poljoprivredu, znalo je to ići i do sedamdesetak posto, a kako EU inače ne podnosi državne subvencije, nema boljeg dokaza da su oni u poljoprivredi potrebni, zapravo nezaobilazni. No, dok ogromni poticaji u Evropi drže njihovu hranu bagatelno jeftinom, puno manji poticaji u Hrvatskoj čine našu hranu skupom i nekonkurentnom.

Problem je i u tome što se poticaji kod nas rasipaju šakom i kapom, jer se poljoprivrednike subvencionira po površini zemlje, a ne po urodu, pa ih primaju i oni koji ništa ne zasiju. I drugo, što se subvencionira prvenstveno ratarska i stočarska proizvodnja (najviše pšenica i mlijeko), a puno manje voćarstvo, povrtlarstvo i vinogradarstvo, iako bi kudikamo logičnije bilo obratno. Uzgoj pšenice traži svega nekoliko tjedana rada u godini, uzgoj voća i povrća i više mjeseci (ali uz veću zaradu), no političke stranke koje patroniziraju selo (HSS, HDZ) za to nije nimalo briga.

MEĐUNASLOV: Premijerki je sve jasno

Njima je glavno da među seljaštvom požanju što više glasova na izborima i ostanu na vlasti, pa makar poticali i lijenost i gotovanstvo seljaka, a čak i kaos u poljoprivredi im odgovara, ako je pod kontrolom kao što je do sada bio. Jer, tada one nastupaju kao patronažne ekipe koje tobože jedine brinu za selo i seljake, i ovisno o tome tko pri tome vještije laže, jednom od toga profitira HSS, drugi put HDZ. Koliko im je važno da se tu ne ubaci netko treći sa strane (kao sada HDSSB, navodno i SDP), najbolje svjedoči izjava Jadranke Kosor koja je o ovoj seljačkoj buni imala reći samo tri stvari. Nema para u državnom proračunu. Nema nikakvog sukoba između HDZ-a i HSS-a. I nema mjesta ni za kakvu treću politiku u poljoprivredi.

Blago nama kada je premijerki sve tako jasno i jednostavno. I zato ćemo se ovdje pokušati uklopiti u to na isti način. Glavni problem hrvatske poljoprivrede – zbog kojeg je ona sada u lošijem stanju nego u vrijeme socijalizma, iako tada nije bilo nikakvih poticaja, a zemljišni je posjed bio ograničen na deset hektara – naprosto je u tome što se našla u kliještima krupnog kapitala i bezočnog strančarenja u vrhovima državne vlasti. Kada stisneš jednu ručicu tih kliješta, boli, kada stisneš obje, pucaju kosti. Nije iznenađenje što se seljaci sada prvi put pokušavaju izvući iz tih kliješta, kao što nije čudo da su upotrijebljena sva sredstva da ih se u tome onemogući.