Čekajući nevjestu u Sandžaku

Dokumentarni film mladog režisera Srđana Šarenca “Selo bez žena” izazvao je veliku pažnju na zadnjem Zagrebdoxu zbog zanimljive priče o trojici braće, Draganu, Zoranu i Rodoljubu Jankoviću iz Zabrđa kod Novog Pazara u Sandžaku, od kojih se najstariji Zoran pokušava oženiti Albankom iz Albanije, ženom koja živi u još većoj bijedi od njih. Priča o braći Janković zapravo je priča o svim selima bez žena u kojima se muškarci nadaju ženidbi, da ne umru bez nasljednika i da im imanje ne propadne. Film progovara i o fenomenu mješovitih brakova, makar i dogovorenih. “To će da te dođe pola tvojih ovaca”, kaže glavnom junaku i nesuđenom mladoženji jedan od sporednih aktera, koji se oženio Albankom Martom.

– Potičem iz mješovitog braka iz Sarajeva, otac Srbin, majka Hrvatica, i svjestan sam činjenice da su nakon ratnih zbivanja 90-ih takvi brakovi postali rijetkost, iako su oni i multikulturno društvo uopće bogatstvo jedne zemlje – kaže režiser.

– Čuo sam za selo na jugozapadu Srbije u kojem žive samo četiri muškarca, otišao tamo i upoznao ih. Zoran Janković mi je rekao: “Nikako ne možemo Srpkinje da ženimo jer neće nijedna Srpkinja da dođe, ali smo skontali da ima Albanki koje žive još gore nego mi. Dovešćemo Albanke jer one jedine hoće da prihvate da žive na vrhu brda.” Vidio sam mogućnost za priču o srpsko-albanskom braku i tako ušao u pustolovinu zvanu “Selo bez žena”. Pustolovina je trajala dvije godine tokom koje je snimljeno više od 75 sati materijala.

– Potpuno smo se preselili k njima i živjeli s njima, a oni su nas prihvatili. Domaćini su bili u jednoj sobi, gdje sva trojica zajedno spavaju 35 godina. Snimatelj i ja spavali smo u sobi sa ženama, kako volimo reći. Zapravo u toj sobi su slike žena iz “Playboya” i drugih magazina, polijepljene po zidovima. Kao i domaćini, i mi smo se umivali pod vedrim nebom vodom iz kade, koju su znale piti i ovce, a nuždu smo vršili u poljskom WC-u kojem su stalno padala vrata i s kojeg je zapravo bio prekrasan pogled – priča Šarenac.

– Naravno, bilo je mnogo sukoba, jer kad im nešto ne bi išlo, bilo da su slomili plug ili nisu mogli okopati njivu, netko im je morao biti kriv. A to smo uvijek bili mi, jer smo ih snimali. Nekoliko puta su nas tjerali iz sela ili nas polijevali vodom, ali smo uvijek uspijevali nastaviti snimanje. Kad smo im govorili da bi trebali uvesti vodu u kuću i izgraditi kupatilo, pitali su zašto kad jednu vodu imaju za kuhanje, a drugu za pranje.

Srđan i njegov snimatelj nisu bili jedini koji su ih ispitivali kad će urediti kuću. To ih je pitala i spomenuta Albanka Marta, koja do udaje nije znala ni riječi srpskog, a sada ga govori razumljivije od svih aktera filma. “Pa kako ćete da dovedete nevjestu u kuću bez kupatila i s plafonom koji se raspada?!”, pitala je braću pred kamerom.

– Kuća je ostala onakva kakva je, a braća se nisu oženila. Zapravo, samo je Zoran pokazivao volju da se ženi. Najmlađi brat odbijao je tu pomisao i najavljivao da će otići iz kuće ako u nju dođe nevjesta. Srednjem bratu bilo je svejedno. Ako se ništa ne izmijeni, u njihovom selu uskoro neće biti nikoga – kaže Srđan Šarenac.