Da Vincijev kod i za smak svijeta?
Već smo navikli na to da svako malo netko izađe u javnost s datumom kada će nastupiti kraj svijeta. U povijesti čovječanstva bilo je na stotine takvih datuma, a vjerojatno će ih isto toliko biti u budućnosti. Trenutno se u medijima kao najaktualniji datum spominje kraj 2012. godine kada se završava famozni majanski kalendar i kada se na nebu dešava čitav niz zanimljivih astronomskih poklapanja. Ipak, tumačenja tog navodnog kraja su različita. Ona se kreću u rasponu od globalne kataklizme pa do ulaska čovječanstva u novu duhovnu fazu postojanja.
Odnedavno se toj majanskoj priči o kraju svijeta pridružila i ona vezana uz ime Leonarda da Vincija. Talijanska povjesničarka Sabrina Sforza Galitzia tvrdi da je pronašla ključ tumačenja da Vincijeve “Posljednje večere”. Prema njoj, središnji prozor, koji se na toj slici nalazi neposredno iznad Isusa s učenicima, sadrži matematičku i astrološku slagalicu koja se može dešifrirati. Kada se to učini, povjesničarka tvrdi da se dobiva podatak o kraju svijeta. Njega bi trebala uzrokovati ogromna poplava koja počinje 21. ožujka 4006. godine i završava 1. studenog iste godine.
Ona tvrdi, prema uvidu u različite da Vincijeve dokumente, da je on taj kraj svijeta vidio kao novi početak čovječanstva. Pritom je svoje uvjerenje i točan datum kraja svijeta simbolički prikazao na slici “Posljednja večera”. Prema Sabrini Sforzi Galitziji, taj “da Vincijev kod” sastoji se od kombinacije značenja zodijačkih znakova i 24 slova latinskog jezika kao 24 sata unutar dana. Taj genijalni slikar i znanstvenik u svoje je doba kombinirao značenje Ivanovog Otkrivenja s djelima Platona i Aristotela, stvorivši tako ideju kraja ovog svijeta kao “zbroja svih stvari koje su mu prethodile”.
Budući da je živio u vrlo kompliciranim vremenima, Leonardo se u svrhu zaštite egzistencije nije odlučio javno iznijeti svoje spoznaje. Umjesto toga koristio je slike na kojima je putem niza neobičnih simbola kreirao skrivena značenja. Njegova “Posljednja večera” (460 cm široka i 880 cm dugačka) prekriva čitav zid samostana Svete Marije u Milanu. Da Vinci ju je počeo slikati 1495. godine i završio 1498. Iako su i u prošlosti mnogi u toj slici pronalazili skrivena značenja, zahvaljujući knjizi Dana Browna “Da Vincijev kod” ona je postala najanaliziranija slika na svijetu. Njome su se odjednom počeli baviti svi, od povjesničara umjetnosti i fizičara pa do pristalica teorije zavjere i obožavatelja svemiraca.
Naravno, otkriće Sabrine Sforze Galitzie treba uzeti sa zadrškom. Kao i mnoga druga tumačenja Leonarda, tako je i ova verzija o proricanju kraja svijeta prije svega jedna osobna interpretacija. Nažalost, ili na sreću, datum koji ona iznosi skoro je dvije tisuće godina daleko od nas, tako da mi koji sada živimo nećemo moći provjeriti njegovu točnost. U svakom slučaju, o otkriću ove talijanske povjesničarke još će se puno pisati. Kraj svijeta je uvijek zanimljiva tema jer nas ujedno plaši i intrigira onime što slijedi poslije njega.
U različitim svjetskim mitologijama i religijama u pravilu se uvijek spominje izmjena velikih razdoblja svjetske povijesti. Ta razdoblja se nižu jedno za drugim slijedeći nepogrešivo deevolucijsku logiku. Naime, nakon zlatnog doba dolazi srebrno, pa nakon njega brončano i konačno željezno ili mračno doba. Kako ne bi došlo do zaustavljanja povijesti, potrebno je nakon željeznog doba napraviti neku vrstu kvantnog skoka natrag u novo zlatno doba, a to je jedino moguće učiniti putem nekog oblika dramatičnog pročišćenja. Unutar takvih pravila igre kraj svijeta dobiva pozitivne karakteristike, vraćajući nas u nulto stanje preko kojeg dobivamo novu priliku za postizanje dostojne egzistencije. Nakon što do toga dođe, čitav ciklus se ponavlja kroz dobro poznata i unaprijed zadana razdoblja. Vječno ponavljanje istog uz nadu da će se ipak nešto promijeniti.