Deluzije i iluzije

Dobro je znano da je Martin Scorsese jedan od najvećih znalaca povijesti filma. U svom zadnjem ostvarenju “Otok Shutter”, adaptaciji romana uglednog Dennisa Lehanea (“Mistična rijeka”), to je znanje iskoristio na zanimljiv način. Radnja filma zbiva se 1954., u jeku hladnoratovske paranoje i s još svježim sjećanjima na užase II. svjetskog rata, a u njezinu je središtu savezni šerif Teddy Daniels (Leonardo DiCaprio). On s pomoćnikom Chuckom (Mark Ruffalo) dolazi na otok na kojem je smješten zatvorsko-bolnički kompleks za ubilačke psihopate, kako bi istražio misteriozni nestanak jedne od pacijentica-zatvorenica. Ubrzo počne sumnjati da voditelj ustanove, dr. Cawley (Ben Kingsley), taji nešto od njega te da se iza maske progresivnog liječnika krije opasni manipulator. Istovremeno, Daniels pati od halucinacija u kojima mu se priviđa pokojna supruga Dolores (Michelle Williams), a svom partneru otkriva da je pravi razlog njegova dolaska na otok pronaći psihopata koji je skrivio Doloresinu smrt.

Nedosljedno korištenje retro-pristupa

Od prve sekvence na trajektu kojim Teddy i Chuck stižu na otok, film obilježava retro-štih. Zapravo, u toj prvoj sekvenci – koloritom, kompozicijom kadrova, montažom i dijalogom protagonista – Scorsese postiže retro-intenzitet kakav će mu kasnije biti teško održati, a ta poteškoća čini se bitnom manom filma. Na njega kao cjelinu pak pada posve novo svjetlo nakon drastična završnog obrata, poslije kojeg postaje jasno da je sve što smo prethodno vidjeli – dijeleći Teddyjevo očište koje se sad pokazuje iznimno nestabilnim – posve nepouzdano. Odnosno, filmnoirovsko-policijsko-detektivski početak takav je jer, može se pretpostaviti, Teddy svoju ulogu saveznog šerifa (naime, on savezni šerif zapravo nije) bitno gradi i na medijskoj (što u ono doba znači primarno filmskoj) slici te vrste likova. Nakon takvog otvaranja, bilo bi sjajno da je ista logika zadržana kroz cijeli film, tj. da je kompletan Teddyjev (pomaknuti) mentalni svijet sazdan isključivo od onih filmskostilskih rješenja koja su karakteristična za poetike što su prethodile ili bile istovremene s radnjom Scorseseova filma. U tom slučaju Teddyjeva psihotična vizura odgovarala bi primarno onome što je mogao vidjeti u filmovima (odnosno čuti na radiju, čitati u romanima i novinama). Tome međutim nije uvijek tako.

Scorsese je u filmu rabio razne stilove i žanrove – trilernog krimića filmnoirovskog usmjerenja, pustolovno-fantazijskog filma (stripa, romana), gotskog horora, bolničke triler-drame, ratnog filma, oniričkog filma – što se može podudarati s raznolikošću izvora Teddyjeva mentalnog (in)formiranja; no problem je u tome što u tim žanrovsko-stilskim mijenama retro-pristup nije uvijek zadržan, odnosno tamo gdje jest povremeno se radi o retrostilovima nastalima nakon vremena odigravanja radnje. S obzirom na snažno stilsko retro-obilježje otvaranja filma, koje odgovara njegovom vremenu radnje, bilo bi oblikovno efektnije, a nakon završnog obrata i značenjski uvjerljivije, da je isti retro-štimung podjednakim intenzitetom i uz poštivanje povijesno-stilske kronologije zadržan kroz cijeli film. Na primjer, neki prizori svojom atmosferom podsjećaju na Hitchcocka, ali dominantno Hitchcocka na njegovom kreativnom vrhuncu s prijelaza pedesetih u šezdesete, manje na onog ranijeg, suvremenog radnji filma. Halucinantni prizori ugođajem pak vuku na suvremenu japansku oniričku školu, a mogli su imati retro-intonaciju oslonjenu na, recimo, iskustvo “Legende o Ugetsuu”, slavnog Mizoguchijeva filma nastalog koju godinu prije radnje Scorsesejevog. Isto tako, flešbekovske (ili možda tek halucinantne) ratno-logoraške scene primarno asociraju na stil današnjih ratnih filmova.

Visoki koncept, zamalo

Treba naravno priznati da je visoki koncept kakav je zaželio potpisnik ovih redaka iznimno zahtjevan, ali zbog izuzetne Scorseseove kompetentnosti na tom planu nekako se čini da nije bilo nerealno očekivati njegovu realizaciju. Scorsese se ipak više koncentrirao na završno razbijanje pravedničkih iluzija svog protagonista, čime dekonstruira mit o američkom junaku, ali usput i amnestira Ameriku od grijeha koji su je u Teddyjevim očima izjednačavali s nacistima i sovjetskim komunistima (jer takvo viđenje otkriva se kao deluzija).

Međutim, na samom kraju dekonstruirani junak iznova zadobiva dostojanstvo koristeći mogućnost izbora da se opredijeli za dobro (što znači da za nj vladajuća Amerika ostaje zla), makar to dobro bilo iluzija, makar je on te iluzije posve svjestan i makar za nju platio najvišu cijenu – gubitak vlastita uma. U tom smislu “Otok Shutter” posveta je ultimativnoj beskompromisnosti autentičnih romantičara i njihovom neodustajanju od plemenitosti snova.