Hrvatska u Evropu, Slovenija na Balkan

Jadnog li trijumfa. Ovih dana hrvatski mediji rastopiše se i raspekmeziše nad jednom malom nacionalnom pobjedom, toliko malom da je jedva vidiš i pod mikroskopom. Ali su zato naslovi u novinama veliki i puni ponosa i slave: “Hrvatica dobila spor protiv Ljubljanske banke”(“Novi list”), “Ljubljanska banka mora vratiti Hrvatici 1.430 dolara i kamate” (“Jutarnji”)… A pod tim naslovima razgaljeni tekstovi kako je Zagrepčanka Milica Gaković – za koju nitko u spomenutim novinama ne može znati je li baš Hrvatica, niti postoji zakonski ili, još manje, legitiman način da to od nje saznaju – dobila prvi spor nakon što je Ustavni sud Slovenije nedavno ukinuo zamrzavanje tužbi hrvatskih štediša protiv Ljubljanske banke.

I što, molim vas, bi? Pa, našoj “Hrvatici” Općinski sud u Ljubljani dao je za pravo da zakonito potražuje od Ljubljanske banke 1.430 dolara, ali ne i propisane bankovne kamate, kako je u patriotskom zalijetanju krivo izvijestio “Jutarnji”. S kamatama ili bez njih, dosad ovakve presude nisu bile moguće jer su sa slovenske strane tvrdili da se takve tužbe ne mogu zaprimati, nego da ih treba riješiti u okviru sukcesije imovine bivše države, dok se na hrvatskoj strani tvrdilo da sukcesiju ne treba čekati jer je riječ o privatno-pravnom sporu štediša i banke.

Slovenija opet korak ispred

Naravno, slovenski stav kriv je jer poistovjećuje građane-štediše s državom, čime se u krajnjoj liniji kolektivizira odgovornost svih hrvatskih građana i državljana za razlaz nekadašnje federalne državne zajednice. Ali, ako pomisliš da je time rečeno sve o krivnji dviju država, Slovenija je kriva i gotovo, pred našičkim Općinskim sudom događa se nešto sasvim suprotno. Ondje je Ljubljanska banka pokušala utjerati neke svoje dugove od hrvatskih komitenata, ali joj je hladno rečeno da se to mora riješiti u okviru sukcesije federalne imovine. Tu su slovenski odvjetnici sada posudili hrvatsku argumentaciju: ovdje se, vele, radi o privatno-pravnom odnosu banke i štediša i ne treba čekati nikakvu sukcesiju.

Lijepo! Tako su nam i slovenska i hrvatska strana dale savršeno objašnjenje zašto se godinama razvlači ova svinjarija s obeštećenjem hrvatskih građana od strane Ljubljanske banke, te obeštećenjem te banke za dugove na koje polaže pravo u Hrvatskoj. Pa, razvlači se jer su hrvatski štediše i Ljubljanska banka cijelu vječnost prepušteni samima sebi, oni vode stotine privatnih parnica jedni protiv drugih, dok se slovenska i hrvatska država drže mudro po strani kao da ih se to nimalo ne tiče. One su zakopane u rovovima svojih prevažnih međudržavnih sporenja za velike, pseudopatriotizmom natopljene ciljeve. I ne stignu misliti na tamo neke štediše, tako da je trijumfalno osamostaljenje dvije nekada bratske republike bacilo te štediše daleko ispod razine zaštite prava koju, recimo, imaju britanski štediše u Francuskoj i francuski u Engleskoj, na isti način i u belgijskim regijama Valoniji i Flandriji, dakle državama i regijama koje nikada nisu bile ni u pristojnijim, a kamoli bratskim odnosima.

I zato nam to okapanje štediša Ljubljanske banke izgleda vrlo prikladno za uvod u temu summita svih zemalja Zapadnog Balkana, koji će se 20. ožujka održati na Brdu kod Kranja, u zajedničkoj organizaciji Slovenije i Hrvatske (organizatori još nisu riješili pitanje sudjelovanja Srbije i Kosova, pa summit zapravo još visi u zraku). To je prvi put da zemlje ex-Jugoslavije, plus Albanija, sjedaju za isti stol nakon ratova tokom devedesetih, i to s nespretno i nesretno odabranim tematom “evropskih perspektiva regije”.

Nespretno i nesretno zato što se time samoponižavajuće sugerira da se samim ulaskom u Evropsku uniju rješavaju svi problemi među sustanarima bivše države, uključujući i zapetljane čvorove a la Ljubljanska banka. Nije valjda već zaboravljeno da su se ti sustanari prije dva desetljeća razbježali jer im je bilo dosta nadnacionalnog tutorstva bivše zajedničke države, a sada već padaju pred noge druge, još veće nadnacionalne državne tvorevine. Naravno, u EU-u nemaju ništa protiv te sugestije i ona će na Brdu kod Kranja biti prisutna u najjačem mogućem sastavu (šef Evropske komisije Jose Manuel Barroso, šef Evropskog vijeća Herman Van Rompuy, šefica EU diplomacije Catherine Ashton).

Hrvatska je također spremno i s radošću prihvatila takvu logiku i odmah to udarila na velika zvona. U ovdašnjem tisku s puno se samozadovoljstva ističe da u deklaraciji koju je uoči summita donijela slovenska vlada Hrvatska nije uvrštena u krug zemalja obuhvaćenih pojmom Zapadnog Balkana. Time je Slovenija uvažila njen status skore buduće članice Unije, kaže se značajno, ali se jedva itko osvrnuo na to da je sama Ljubljana u toj deklaraciji označila Zapadni Balkan kao svoju “prioritetnu regiju”. Čak će imenovati posebnog koordinatora za nju i otvoriti web stranicu pod motom “Povezujemo Balkan”.

Tako prisustvujemo jednom krajnje zanimljivom, da ne kažemo veselom prizoru, gotovo vrijednom burlesknog uprizorenja. Hrvatska zapuhano bježi s Balkana, pritom nalijeće na jednako zadihanu Sloveniju, ali koja grabi u suprotnom pravcu. I ništa joj tu nije čudno, ništa da zapita slovenskog trkača što će i kamo će. A morala bi. Ne računajući Grčku, Slovenija je najpogođenija krizom u onom dijelu EU-a koji pripada valutnom arhipelagu eura (tzv. eurozona). To se po svemu sudeći može objasniti ubrzanom tajkunizacijom te zemlje, kojoj se  dugo uspješno opirala, te ulaskom špekulativnog kapitala, kojem je do prije nekoliko godina također nerado otvarala vrata. Ukratko, Slovenija je sve sličnija Hrvatskoj, što ju je očito užasnulo više nego što je pristojno priznati, ali je barem dobila orijentir da radi suprotno od onoga što vidi s ove strane Sutle. Ako usto do kraja osvijesti svoju drugorazrednu poziciju u Evropskoj uniji i to bude znala prenijeti i ostalim ovdašnjim pretendentima na članstvo u EU, možda bi zbilja mogla postati kvasac novog povezivanja ex-yu regije. Naravno, na novim i drukčijim osnovama.

Ništa od obnove Jugoslavije

Nekakva obnova Jugoslavije ne samo što je nerealna, ona može biti i kontraproduktivna i štetna. Odlično bi došla ovdašnjim nacionalizmima da se, nakon što su pokazali svu svoju jalovost i ispraznost, ponovno dohvate tog ideološkog strašila kako bi se vratili u život. Oni zapravo i jesu mentalno ostali u Jugoslaviji, boreći se s odavno srušenim vjetrenjačama i čekajući nekakav, bilo kakav znak, njenog uskrsnuća da ponovno uvedu opsadno stanje i na tome vegetiraju još godinama.

Zato spomenuta slovenska deklaracija oprezno govori o obnovi “pozitivnih iskustava bivše zajedničke države”, što je rijetko priznanje da je i takvih bilo, ali bez dovođenja u pitanje da je bilo i drukčijih. Ipak, riječi su samo riječi. Puno je važnije da ex-yu regija postane fukcionirajući prostor jednog novog stanja, u kojem nacionalne države neće biti sve, a građani njihov otirač za noge, kao u spomenutom ponižavajućem mrcvarenju štediša Ljubljanske banke. I koja će biti, prvenstveno u ekonomskom i socijalnom smislu, djelatna potvrda da se može graditi i neki drukčiji poredak od onoga koji se danas u svijetu smatra jedino mogućim. Te da, ne želiš li biti očerupan, nigdje ne treba ići kao smušeno jato gusaka u magli. Pa ni u Bruxelles!