Kako su odlazili naši stari

Stjepan Mesić odabrao je za silazak s pozornice prilično upečatljiv epitaf, kvalitetno usklađen s kulturom našeg podneblja.

“Dosta mi je više ovih sranja”, rekao je odlazeći predsjednik, skinuo slušalice s ušiju i pomalo nervozno odšetao u noviju povijest naših naroda i narodnosti. Na rubu kadra lamentirao je još nešto malo o gluposti novinara, nezahvalnosti raje i slično, no kako je skinuo mikrofon nije se baš najbolje čulo što je sve ispričao, a mi se ne usuđujemo tu konfabulirati i petljati. To ne. Preozbiljne stvari su u pitanju. Dodajmo stoga samo procjenu da takva prostačenja na dvorovima nisu rijetkost, o čemu svjedoči Miloš Vasić koji u jednom tekstu navodi riječi nekog vladara. “‘Dosta je više ove zajebancije’, reče onaj kralj kad je ukidao parlament”; eto tako je to bilo, piše Vasić, ne navodeći precizno o čijoj se suverenskoj prostačini radi. Zato će to zauvijek ostati tajna.

Samo pola godine prije Mesića Ivo Sanader umirovio se riječima: “Neću se ja s vama svađati. Odgovorio sam upravo. Doviđenja…”

Čuvajte mi Jugoslaviju

Teško je reći da su to bili baš slavni i povijesni epitafi, ali oni su neporecivo autentični. Za razliku od njih, kralj Aleksandar otišao je u povijest sa znamenitim i kasnije često citiranim riječima: “Čuvajte mi Jugoslaviju.” Kamere su snimile marsejski atentat, povorku, metež i lice vladara u samrtnom grču, no ne i njegove posljednje riječi. Ton se, naime, tada snimao na odvojenom uređaju. No, oni koji su stajali blizu Karađorđevića svjedoče da je njegovo visočanstvo zapravo reklo nešto po intonaciji puno bliže Stjepanu Mesiću: “Ubiše me, pička im majčina!”

A baš je Mesić, na neki način, udario “točku na u” onoj Aleksandrovoj službenoj zadnjoj misli – Orahovčanin je zabio zadnji čavao u jugoslavenski državni lijes. O tome svjedoči jedna njegova nešto starija, ali po žanru također epitafna izjava: “Moj zadatak je obavljen. Jugoslavije više nema…”

Josip Broz Tito nije nam ostavio svoje posljednje riječi. Pokopao se u onom masonskom grobu, pod bijelom pločom bez socijalističkih obilježja, umrijevši misteriozno kao što je i živio. Nije objasnio zašto nikad nije posjetio Jasenovac, je li stvarno najviše volio drugaricu Zdenku, je li uistinu bio poljski grof i što mu je, dovraga, trebalo ono “Franceku ne pakovati”.

Povijest je zapamtila i čuvene riječi Mare Pavelić, supruge endehazijskog suverena, koja je pregnantno izložila filozofiju naših Lady Macbeth: “Jebem ti Hrvatsku u kojoj moj Ante nije Poglavnik.”

Rade Končar, najslavnija smrt naših krajeva – ako je suditi po zadnjim riječima – ostao je upamćen po sentenci koliko hrabroj toliko i nadahnutoj: “Milosti ne tražim niti bih vam je dao.” Njegov ideološki protivnik Hans Frank, guverner okupirane Poljske, rekao je pak: “Proći će i tisuću godina a sramota Njemačke neće biti izbrisana.” Tako je i bilo. 

Građanin Kane, u životu Randolph Hearst, za zadnju riječ izabrao je rosebud (engl. pupoljak), što je predstavljalo misteriju kroz većinu od 119 minuta, koliko traje film. Jedni misle da je pupoljak Kaneova mama, drugi da je riječ o njegovoj ljubavnici – u stvarnom životu to je bila Marion Davies. Ali ni to nije do kraja rasvijetljeno.

No, dva su cvijeta iz hrvatskog političkog ružičnjaka, dva crvena karanfila iz komunističkog vrta, otkrila tajnu svoga demokratskog pupoljka: Ivica Račan i Zdravko Tomac nazdravili su 1991. svojoj političkoj smrti, porazu na izborima, šampanjcem. “Otkrit ću vam jednu tajnu”, priznao je Tomac znatno kasnije. “Negdje u četiri sata po noći, u našim prostorijama posljednji smo ostali Račan i ja. Kada smo saznali rezultate izbora, nazdravili smo HDZ-u i rekli jedan drugome: dobro je, otvorili smo prostor da se stvori hrvatska država…” Račan i Tomac, dvojica starih i okorjelih dijalektičara, znali su da će iz njihove političke smrti nastati novi život, da će iz njihovog zrna nastati cvijet, baš kao u Isusovoj prispodobi: “Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.”

“Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni”, rekao je Isus. Tako su se i ova dvojica kasnije reinkarnirali na vlasti, koju su njihovi neprijatelji nazvali “trećesiječanjskom diktaturom”, baš po uzoru na blaženopočivšeg Aleksandra koji, kao za inat, nikako da napusti ovaj tekst.

Rimski car August zapitao se odlazeći: “Jesam li dobro odigrao svoju ulogu?” Potom je navodno zaključio: “Plješćite onda, jer komedija je završena.” Neki historičari tu izjavu pripisuju Ludwigu van Beethovenu. 

“Zar i ti, sine Brute”, hroptao je, u magnovenju, Cezar. Che Guevara umro je kao junak, ako je za vjerovati svjedocima: “Znam da si došao da me ubiješ. Pucaj, kukavice! Pa samo ćeš ubiti čovjeka!”

“Ljudi su po prirodi dobri, a još su bolji ako ih se prisluškuje”, rekao je Juan Peron. Nije loše, Juane, nije loše!

Marija Antoaneta, francuska kraljica i supruga kralja Luja Šesnaestog, navodno je izlazeći na gubilište 1793. godine stala krvniku na nogu. “Oprostite”, rekla je.

Tko je upalio mrak?

Američki pisac Ray Robinson, autor knjige “Posljednje riječi slavnih”, kaže da su mnogi uglednici pred samu seobu na ahiret postajali obični smrtnici koji žele tek miran oproštaj. Lady Diana, narodna kraljica, princeza srca, u Parizu je, nekoliko minuta poslije fatalnog sudara, pitala bolničara Hitne pomoći Xaviera Gourmelona: “Moj Bože, što se to dogodilo?”

Isus je, na rastanku, rekao: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? Svršeno je.”

Sir Winston Churchill lupio se, pak, po glavi: “Kakav sam bio luđak!” Goethe je rekao: “Mehr Licht” (više svjetla). Dobri Goethe bio je najpametniji Nijemac svojega doba, pa i docnije, ali da danas vidi kako izgleda svjetlo koje su nam nakon mraka upalili likovi s početka naše pripovijesti, potražio bi novi epitaf. Možda na tragu nekog našeg šaljivčine koji je rekao: “Prije je bio mrak? Jebem mu mamu, tko je upalio svjetlo!” Ili: “Tko je upalio mrak?”

Humphrey Bogart umro je od raka u siječnju 1957. godine s nepunih 58 godina. Rekao je navodno: “Nisam nikada trebao prelaziti sa scotcha na martini.” 

Eto, tako su odlazili naši stari, a možemo primijetiti da bi u tom kontekstu dobro zvučale i riječi koje je Jadranka Kosor već jednom rekla: “Kud Ivo, tud i ja.” Ne zvuči loše za kraj, zar ne?