Klasa nije identitet

Građani Rijeke udruženi u vjerske udruge i zajednice – katoličku, baptističku, evanđeosko-pentekostnu, te Medžlis islamske zajednice (pravoslavci se ne spominju) – kojima je pridružen ogranak Matice hrvatske (!), protestirali su zajedničkim snagama ispred riječkog kazališta, zbog po njihovom uvjerenju opscene i lascivne predstave “Lizistrata”, i još više plakata za nju. Zabavna argumentacija protiv plakata, kao što se već pročulo, glasi da se na njemu “zorno vidi muški spolni organ, što je moralno i kulturno neprihvatljivo”. Zanimljivije od sadržaja antifalusnog protesta ovdje je nešto drugo: da je pravednički bogobojazni gnjev ovih grupa ujedinio ljude preko vjerskih i nacionalnih barijera, o kulturnim ukusima da i ne govorimo. A da je kod nas ikad medijski zaživjela rasprava o multikulturalizmu, kao što nije, to bi bio dobar primjer kako on ne isključuje diferencijalni, kulturni rasizam.

Kako bilo, primjer govori da je istovjetnost interesa, makar i ne sasvim ovozemaljskog, bila jača od razlika među akterima jednog (protu)kulturnog događaja. A koliko može biti jedinstvo u aktu zajedničke borbe za svoje stvarne materijalne interese, kad su u pitanju baš ovozemaljski događaji? Pa još među ljudima koji se kulturama bave u izvornom smislu? Dakle, među seljacima.

Identiteti (ni)su pojeli klase

U neposrednom oduševljenju narodnom bunom, koje je zahvatilo i neke novinske komentatore (iako su kasnija tumačenja novinara, kad su “osvijestili” svoju režimsku ulogu, opet monetaristički nekritična), ispisani su i redovi hvale novom bratstvu Hrvata i Srba u Vukovarsko-srijemskoj županiji. Npr. u ovoj rečenici komentatora Branka Mijića: “‘Svi seljaci, bez obzira na boju kože, naciju i vjeru, iziđite na ceste”, poručio je poput Martina Luthera Kinga jedan od vođa tamošnjeg Hrvatskog seljačkog saveza Stjepan Fiolić.”

Zbilja, Slavoniji i cijeloj Hrvatskoj je potreban jedan Luther. Makar i bijeli, većinski, kad se već nisu stekli uvjeti za pravog – crnog. A usporedba je i inače sasvim umjesna i poučna. Kao što o Lutheru u svom eseju “Radi se o ideologiji, budalo!” piše filozof Slavoj Žižek (citirajući jednog američkog autora): “Svi, pa i mala djeca znaju tko je bio Martin Luther King, te da je njegov najslavniji trenutak bio govor u kome je rekao kako ima san. No, nitko ne ide dalje od te rečenice. Sve što znamo je da je čovjek imao san. A ne znamo o čemu je sanjao.” Idući od svoje inicijalne slave, stečene u ulozi “moralnog vođe svoga naroda”, krenuo je boriti se dalje od pukog problema segregacije. Krenuo je govoriti protiv siromaštva, militarizma…, ukratko klasne nepravde. Kad je jednakost i univerzalizam htio utemeljiti solidnije od pukog rasnog bratstva, najprije je izgubio početnu popularnost. A onda je dobio metak.

Ova priča govori nam puno toga, o nečemu što se u prošlome poretku podvodilo pod ideologem “jedinstva klasnog i nacionalnog”. A danas se mora razmatrati pod egidom identiteta koji su pojeli klase.

Političari i mediji tvrde da postupaju postideološki, pa se zato, vidi se na primjeru seljačke pobune, tako lako i ideološki svrstavaju uz izvore novca i vlasti. Ali ideologija je uvijek polje borbe. Pa i polje prisvajanja nasljeđa prošlih borbi, od Matije Gupca do Martina Luthera i natrag. 

U trenutku kad se praktičnom akcijom odozdo veo na trenutak razgrne, vidimo stranke, navodno bez programa, a ustvari djelatno suprotne svojim hrvatskim, zajedničarskim, narodnim, liberalnim i socijaldemokratskim imenima. Inače bi valjda nekoga iz tog svijeta i vidjeli na traktorima sa “svojim” narodom, kojemu prijeti humano preseljenje iz seljačkog u lumpenseljački sloj. Osim demagoške kore od banane, za klizanje između hrvatskog političkog i etničkog naroda, sad se pokazuje da sve parlamentarne stranke imaju i jasan klasni program. A on štiti vlasničko-državnu manjinu naroda. Gradsku i seosku. Bilo stisnutu u i oko institucija vlasti (tu seljaci nisu svi isti), bilo razvaganjenu u korporativno-bankarskom svijetu. Koji se goji na dugovima što ih u ime države, a na našu adresu, ostvaruje širom svijeta.

Za klasnu analizu društva

Pouka seljačkog ustanka jest da nije dovoljno zvati se seljačkom strankom da bi bio uvjerljiv u stajanju na poziciji većine seljaka. Ali to vrijedi i za druge stranačke atribute, ne na kraju za onaj hrvatski. “No, koncepti su, pa i oni stranački, samo riječi”, kaže sociolog i povjesničar Lev Centrih. Dodavši bitnu rečenicu da klasa nije identitet! Ako je istina da klasa postoji samo u klasnoj borbi, nije li onda istina da je u nas trenutno u formiranju jedan radničko-seljački otpor, koji je otvoren da primi u svoje redove i druge grupe stanovništva? Naročito one prevladavajuće, koje zovemo kognitarijatom ili novim proletarijatom, loše i nesigurno zaposlenih?

U toj situaciji svi oni koji se misle služiti klasnom borbom kao konceptom u svojoj analizi, dužni su takvu i započeti. Jer, ako je borba financijskog kapitala i njemu pridružene buržoazije sad, usprkos kratkotrajnim protuudarima odozdo, tako pobjednička, ne bi li trebalo biti moguće i klasno locirati njegove državne i stranačke institucije? Je li vulgarni materijalizam konstatirati da su sve naše saborske stranke ne samo građanske, već i buržoaske? Pa zato i nemaju problema s identitetom?