Kost u grlu
U posttolkienovskom razdoblju karijere Peteru Jacksonu ne cvjetaju ruže. Doduše, “King Kong” i najnovije “Ljupke kosti” nisu slabiji filmovi od bilo kojeg iz trilogije “Gospodar prstenova”, no najveći dio kritike i publike stanje stvari tako ne doživljava. “King Kong”, koji svojim zanimljivim tretmanom muško-ženskog (erotskog) odnosa zasjenjuje kompletan asortiman motiva u ponudi “Gospodara prstenova”, još je mogao računati na vrlo solidan prijem, ali “Ljupke kosti”, adaptaciju slavljenog bestselera Alice Sebold, kritika je doista naružila, a ni publika nije bila mnogo entuzijastičnija. Zanimljivo je i da nije sjela nijedna oscarovska nominacija u tzv. tehničkim kategorijama, iako zadnji Jacksonov uradak na specijalne efekte i opći dizajn ne polaže manje nego njegovi prethodnici, koji su u većini tih kategorija najčešće bili neprikosnoveni.
Obećavajući početak
“Ljupke kosti” Jackson je koncipirao kao film dugog realističkog otvaranja, na koje se nadovezuje kreacija raskošnog fantazijskog svijeta što se onda do samog kraja izmjenjuje s realistički mišljenim dijelovima. Spomenuto otvaranje, koje se žanrovski može opisati kao tzv. triler-drama, izražajno, mada dramaturški ne uvijek uzorno (lik junakinjine sestre prilično iznebuha upada u film kao važan čimbenik), slika stanje provincijske obitelji početkom 1970-ih, obitelji koju čine mladi roditelji (Mark Wahlberg i Rachel Weisz) te njihovo troje djece, od kojih će najstarije, 14-godišnja Susie (Saoirse Ronan), postati žrtvom susjeda (Stanley Tucci), serijskog ubojice propedofilskih sklonosti. Likovima je udaren dobar temelj, atmosfera fino postavljena, a poseban spomen zaslužuju prizori ubojičina vabljenja žrtve i njihove kratke komunikacije prije izvršenja zločina.
Iako je čitava konstrukcija na kojoj počiva osiguranje uvjeta za ubojstvo zapravo neuvjerljiva (jer uključuje popriličan rizik za ubojicu uz posve neizvjestan ishod), a može se postaviti i pitanje plauzibilnosti reakcije žrtve na ubojičino vabljenje, jer ona je ipak (pametna) djevojka na kraju puberteta a ne curica iz nižih osnovnoškolskih razreda u koju se, po potrebi scenarija, trenutačno pretvara kako bi upala u zamku, čitava je scena dojmljiva, ponajprije zbog sugestivne Tuccijeve glumačke izvedbe. Taj majstor sporednih rola, za potrebu ove uloge fizički prilično transformiran, izvanredno je prezentirao psihičko stanje osobe koja mami svoj erotski plijen i još više ono nakon što se plijen uhvati u stupicu, one trenutke preobrazbe koji nastupaju uoči samog zločina, kad žrtvu treba, koliko je moguće nenametljivo, pripremiti na ono što je čeka.
Nažalost, Jackson se nije odlučio potpuno razviti potencijale scene i dopustiti realizmu psihopatološkog dosezanje pune snage (kao što je bio učinio u najsnažnijoj sceni cjelokupnog svog opusa, onoj neopisivo mučnog ubijanja majke u “Nebeskim stvorenjima”), nego je pobjegao u alternativnu stvarnost, elipsom fantazijskog izbjegavši (reljefno) pokazati što se točno i kako dogodilo (stoga i ne znamo je li Susie prije ubojstva silovana, a isto vrijedi i za ostale ubojičine žrtve). Ulazak u svijet fantazijskog u početku je sumoran, ali ubrzo prizore opustošenosti zamjenjuju oni prekrasnih pejzaža žarkih boja, u kojima se Susie zatekla pošto je ubijena i odakle će pokušati pomoći članovima svoje obitelji da otkriju zločinca.
Otkliznuće u kič
Isprva se to intenzivno nesputano vizualiziranje onostranosti doima kao veličanstvena posveta slikovnom kiču sedamdesetih (tada silno popularne razglednice s motivima zalazećeg sunca i ljubavnim parovima na cvjetnim livadama, žitnim poljima ili pješčanim žalovima, te istovrsne masovno proizvođene slike i foto-tapete), dakle razdoblju u kojem se zbiva radnja, pri čemu se istovremeno uspostavlja kontinuitet s tek isteklim nultim godinama ovog stoljeća, jer Jacksonove slike na slikovni kič sedamdesetih gledaju iz vizure slikovnog kiča nultih i njegova zaštitnog znaka – fotonizova idealiziranih pejzaža koji se masovno razmjenjuju putem e-mailova.
Međutim, nakon nekog vremena dolazi do inflacije slikovne kičizacije i pretpostavljena campovska motivacija takvog postupka postaje kontraproduktivna, odnosno kič koji istovremeno s respektom i ironijskim pomakom (implicitno) komentira kič, nekritički se pretvara u kič sam. Uz to se zanemaruje produbljivanje odnosa između likova u realističkom sloju filma, gdje se uvodi posve suvišan lik nekonvencionalne bake (Susan Sarandon), bitni sporedni karakteri nikad ne zažive potrebnom punoćom, a i trilersko-detekcijski segment razotkrivanja ubojice ne dobiva optimalan prostor.
Naposljetku, od filma koji je puno obećavao, “Ljupke kosti” postaju tanušno, neizbalansirano sklopljeno ostvarenje koje ipak, u svojim boljim dijelovima, nudi zanimljive sastojke.