Kukavičja jaja pogrešnih citata

Dok besposleni župnik i praljude blagoslivlja – kao što smo nekidan vidjeli prilikom svečanog otvaranja Muzeja neandertalaca u Krapini; zadivljen rekreiranim obličjem tih davnih stvorenja ne mogu odoljeti da ne upitam, jesu li oni, a ne samo Dž. Kluni i/ili G. Višnjić, “stvoreni na Božju sliku u smislu da su bili sposobni upoznati i u slobodi ljubiti svoga Stvoritelja”?! – dotle umirovljeni srednjoškolski profesor, ali i vrlo plodan, vrijedan i uvaženi pripovjedač, akademik k tome, Ivan Aralica ne sjedi besposleno, već vrlo zauzeto krsti svoje kritičare, da ih odagna od sebe kao “jad, brigu i pokoru”, koja mu je navaljena za vrat, jer da ga je netko potvorio kako je i on jedan od novih hrvatskih dvorskih pjesnika.

Poimence se ovo odnosi na moju malenkost, kao na “Drugog kritičara” njegove veličine (o čemu nadugo i naširoko razglaba u “epistolarnom romanu” “Život nastanjen sjenama”, Zagreb, 2009., koji još nisam pročitao, već se samo referiram na poglavlje “Ormarić”), i to stoga jer sam ja svojevremeno napisao “komentar” pod naslovom “Hrvatski dvorski pisci” (str. 29.), a nisam nego esej “Hrvatski dvorski pjesnici”. Ponovljeno se bavim konfabulacijama ovoga našega akademskoga “karalice”, više sa željom da rasvijetlim kontekst dvorskoga doba nastanjenoga sjenama nego da išta dokazujem u svoju korist (ionako će njegova “svojevrsna Ilijada i Odiseja Dalmatinske zagore”, kako piše na ovitku knjige od oko 1.000 str., ostati za vječnost, dok će moj piskutavi prosvjed u manjinskom glasilu za dva-tri dana pasti u zaborav!).

Naime, Aralica se sa mnom uzaludno kara, kad se podsmjehuje mojim ondašnjim i navodnim objedama na njegov račun (da ga je predsjednik F. T. “ustoličio” na čelo nekog važnog ureda i da on od toga uživa u “slasti i masti”), uzaludno stoga, jer ja to NISAM napisao. Akademik je ponovno nešto i nekog pobrkao (kao u slučaju “Tolstojevskoga!”), budući da sam ja Aralicu BRANIO od takvih potvora/kleveta!!! Treba(l)o je konzultirati primarne izvore, a ne govoriti napamet, u čemu mu je barem mogao biti od pomoći njegov dugogodišnji lektor/korektor, prijatelj i dopisnik Z. Crnković, na glasu kao pedantni čitač (i urednik koji je izdao mnogo visokonakladnih knjiga, a i ponekoga visokotiražnoga pisca!). Tako bi se pročitalo, u eseju/komentaru “Hrvatski dvorski pjesnici”, prvenstveno napisanom za program londonskoga BBC-a (emitiran 16. 7. 1994.), a potom pretiskanom u našem “Vijencu” (18. 8. 1994.), da ja kao neukusan trač odbacujem bilo kakvu zluradost koju se tada naziralo u mnogo ogovaranoj paraleli Tito-Krleža, Tuđman-Aralica! Čak je i sam Aralica još ranije bio reagirao na podmetanje oko navodne lukrativnosti koju da je mogao imati, zato jer ga je predsjednik republike spomenuo u pozitivnom kontekstu (svoje potvoritelje nazvao je “profesionalnim blasfemičarima”, u “Slobodnoj Dalmaciji”, 17. 7. 1992.)! Baš stoga jer s time (1992.) nisam imao ništa, zamoljen sam iz BBC-a (1994.), da objasnim ima li kakve utemeljenosti u traču naše “obrazovane javnosti” po kojem bi spomenuta paralela mogla i tada funkcionirati. U esejističkom tekstu (za BBC, zaboga!) kao “književno-kritički neumjesno i u građanskom smislu kao malne nepristojno” odbacio sam bilo kakvu sličnu mogućnost.

I onda, danas ponovno (2010.), akademik i njegov lektor ne znaju u primarnome izvoru naći smisao mojih riječi, budući da se tendenciozno gube između znakova navoda (ne razaznavajući što su tuđi citati u mojem tekstu, a što su moji stavovi?!). I zar onda ovoga akademika ne bih nazvao “karalicom-varalicom”, kad mi podmeće kukavičja jaja pogrešnih citata? A to, da on zaista NIJE bio dvorski pjesnik koji bi uživao u slasti i privilegijama nesumnjivo je točno, ali da je “bio pri ruci” svojem i našem ondašnjem vladaru, to je tek pravi smisao “dvorskoga pjesnika”, kako ja shvaćam dotični kompleks. Akademik to sam najbolje opisuje (str. 32.): “On bi po mene poslao kola, ja bih došao, zadržao se u razgovoru sat vremena i bio bi istim kolima vraćen kući.” Dakako, nije se razgovaralo u nekoj kumrovečkoj ili krapinskoj krčmici, nego u Predsjedničkim dvorima, kojih sjaj i raskoš Aralica uzaludno umanjuje. Na mig ili na tek zov Aralica bi skakao, da bi se našao tête-à-tête s generalom koji je najprije izdao svoga maršala, da bi mu potom rekvirirao i vilu (na Pantovčaku 241, “Vila Zagorje” bila je namijenjena za povremeni boravak predsjednika jedne zemlje, tada pet puta veće od sićušne današnje Hrvatske, kojoj su ti Predsjednički dvori potpuno neprimjereni!).

Ali, da umanjim važnost ovoga nadgornjavanja, valja reći da nije ovaj naš akademik jedini koji bi trebao biti zamijećen i zapamćen kao (svojevrsni) dvorski pjesnik. Neki su drugi pjesnici uznapredovali do ranga generala, čak veleposlanika (potom i veleposranika), ali dok bude dvora bit će i služinčadi.