Lakše je zamijeniti državu nego ideologiju
Ponosno posjedovanje zdravog razuma najraširenija je patologija današnjeg vremena. I baš u njoj ugnijezdilo se, nasuprot umovanju koje je došlo na zao glas, apologetsko mišljenje sadašnjeg trenutka. Koje neće potrajati, kao i svaki slobodan pad, iako se kritičnoj masi potrebnoj za promjene priviđa da je, dok pada, još dobro. Jer, kako drugačije osim zdravorazumskom glupošću tumačiti da većina nas vidi silne nepravde, najčešće u formi kršenja ljudskih prava, u posebnom i pojedinačnim slučajevima, dok nam “iracionalnost” općosti, kapitalističke cjeline izmiče iz vidokruga?
“Da su ljudi doista razumni, ukinuli bi nerazumni kapitalistički poredak”, tako bi trebala glasiti maksima koja se prerijetko izgovara. Zato je moguće da u nas neplanski izgrađeni stanovi propadaju prazni, da se ogromne količine, uvezene i domaće, proizvedene a neprodane, hrane bacaju. A da istovremeno toliki nemaju zadovoljene osnovne materijalne potrebe. Mi stariji učili smo u školi o neracionalnosti kapitalističkih tržišta u krizi, koju da je socijalizam ukinuo. Npr. u istinitoj slici da su se 30-ih godina prošlog stoljeća kavom u Brazilu radije ložile lokomotive no da se ona pošalje u svijet, po smiješno niskoj cijeni. Danas se to više ne uči, zato jer se posvuda tako, ne samo s kavom, ponovno radi.
Život je sve skuplji
No, stav superiornog moralnog zgražanja u tim stvarima nije produktivan, ne želimo li da naš domet bude Marxova teorija otuđenja čitana očima Vatikana. A to je i u nas koliko medijski jak toliko i uzaludan žanr. Umjesto toga trebamo se zapitati zašto vladajuća ideologija ima tako jaku privlačnu snagu da je glavne medije već potpuno zarobila, pa sada može uspješno jurišati i na obrazovni aparat? Dok ovo pišemo još ne znamo zaključke sjednice Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na kojoj se u utorak, 16. marta raspravljalo o školarinama za sljedeću akademsku godinu. Isti dan zasjedao je i Senat Sveučilišta u Zagrebu koji će, među ostalim, raspravljati također o upisu studenata na prvu godinu studija u akademskoj godini 2010/2011. Ili riječima rektora Bjeliša: “Deklarirati školarine da bismo deklarirali kakve zapravo prihode pa i troškove kroz te školarine pokrivamo.”
Nakon prošlogodišnje i ovogodišnje pobune studenata u Hrvatskoj, vladajuća ideologija svejedno može i ovako nastupati u javnosti – sve je poskupjelo pa mogu i školarine! Očito se tom logikom rukovode vodstva nekih fakulteta kad, uz razumijevanje medija, najavljuju povećanje novčanih tarifa pri novim upisima. No, zasluga je studenata što floskula “tko ima, školovati će se”, kao “odgovor” na krizu, baš sada zvuči barem opsceno.
Snaga ideologije ne ide iz neposredne faktičnosti, već obrnuto, iz imaginarnog “doživljenog” odnosa, kao realnog. U ideologiji se realni odnos, i to bi mogla biti njezina operativna definicija, neizbježno uključuje u imaginarni. U odnos koji više izražava jednu volju, bila ona konzervativna, konformistička, reformistička ili revolucionarna, nadanje ili nostalgiju, no što opisuje jednu stvarnost. I zato Marx, u “Kapitalu III”, kaže da njegova analitička metoda ne polazi od čovjeka, već od ekonomski datog društvenog perioda…
Zato je važno uvijek iznova naglašavati kako je u dijalektici stvarnog i imaginarnog mjesto ideologije uvijek aktivno. Te da ona nikad nije čisto instrumentalna, pa se i oni koji bi se njome služili kao čistim sredstvom akcije nalaze u nju uhvaćeni. Banalno: vaše radno mjesto korporativnog PR-ovca, baš u medijskim obrazovanim “kulturnim industrijama”, ma koliko vi podoban neoliberal bili, svejedno može propasti. Malu razliku čini imate li vi i dalje vjeru u svoju oficijelnu ideologiju ili ste je, npr. kod sljedećeg zaposlenja, spremni promijeniti. Tek se onda postavlja “materijalističko” pitanje: jeste li to sposobni? Znate li to učiniti?
Put u pakao i dobre namjere
Zaključimo, zajedno s pokojnim francuskim filozofom Louisom Althusserom, da buržoazija mora vjerovati u svoj mit, koji i medijski proizvodi, prije nego što druge u njega uvjeri. Jer, ono što ona u svojoj ideologiji živi, to je “samo” ovaj imaginarni odnos prema njezinim realnim egzistencijalnim uvjetima, koji joj istovremeno omogućuje da djeluje na sebe i na druge.
To je pravi smisao poznate Marxove izreke da su vladajuće ideje, vladajuća ideologija, uvijek ideologija vladajuće klase. Zato moramo slijediti crtu kontinuiteta na kojoj postsocijalistička društva baštine od socijalističkih. Tada ćemo lako uočiti da se, baš kao što se 60-ih godina prošlog stoljeća činilo da veliki put humanizma vodi u socijalizam, danas vjeruje da veliki put humanizma vodi u kapitalizam. Tu vjeru ne možemo reducirati samo na cinizam i(li) naivnost, već doživljenu dvosmislenost moramo tumačiti kao izraz želje da se ona nadiđe.
No, suprotno raširenom uvjerenju da (drugi) ljudi u nas mijenjaju ideologije kao košulje, vidimo da je lakše zamijeniti državu no “humanističku” ideologiju.