Mostar je i za Brucea Leeja bio nemoguća misija

Povjesničarka i povjesničarka umjetnosti Ivana Hanaček jedna je od kustosica interdisciplinarne međunarodne platforme likovnih umjetnika, dizajnera, teoretičara i kustosa koja se bavi pitanjem odnosa umjetnosti i cenzure, s osobitim naglaskom na postsocijalističkoj Hrvatskoj.

Projekt “Tajne izložbe” ostvaruje se kroz niz jednovečernjih izložbi postavljenih u privatnim stanovima u Zagrebu, za mali broj uzvanika. Što su zapravo “Tajne izložbe”, koje su do sada bile održane, a koje tek predstoje?

– “Tajnim izložbama” bavimo se istraživanjima cenzure umjetnosti, ponajviše nakon 1989. godine, a trenutno smo u prvoj fazi projekta. U namjeri da razgradimo pojam cenzure u kontekstu vizualnih umjetnosti, okupljamo umjetnike i kustose koji su se susreli s izravnom cenzurom, kojima su micali radove iz galerija i javnih prostora, odnosno zatvarali izložbe. Radimo arhiv koji ćemo kad prikupimo dovoljno materijala analizirati i prezentirati. Ako su pozicije moći danas uistinu kapilarne, sveprisutne i razgranate, to isto vrijedi i za cenzuru umjetnosti. U totalitarnim režimima (bilo) je jasno tko cenzurira i zbog kojih ideoloških postavki, dok je u zemljama razvijenog kapitalizma cenzura mnogo šira, neuhvatljiva, no zato ne i manje prisutna.

Radovi o Kerumu, Ćopiću…

Do sada je na “Tajnim izložbama” izlagao Mladen Stilinović kojem su 1988. na Salonu mladih cenzurirali “Rad je bolest, Karl Marx”, a od njega smo saznali da su mu i 1972. cenzurirali happening “Majski i ostali rituali” koji je izvodio u Teatru &td na Festivalu amaterskog studentskog kazališta. Izlagala je i Rafaela Dražić kojoj su prošle godine doslovno izbacili izložbu “7nula” iz splitskog Gradskog muzeja, u kojoj se između dva izborna kruga kritički osvrnula na mogućnost da Željko Kerum postane gradonačelnik. Naime, ona je fotografirala grafite i instalacije građana/ki-umjetnika-aktivista koje su spontano osvanule u gradu. Izložba je mogla biti dobar poligon za raspravu o metonimiji neliberalnog kapitalizma. Šteta da to kustosi nisu prepoznali. Izložba je otkazana, a Kerum je, kao što je poznato, postao gradonačelnik.

Marko Pašalić pokazao je pak svoj rad “Ježeva kućica”. Iako je njegova motivacija za taj rad, koji je izložio još u Sarajevu 2005., bila posve intimna, nama je bio zanimljiv jer je Branko Ćopić izbačen s popisa osnovnoškolske lektire, iako je čak preveden sa srpskog na hrvatski jezik. Poema je, unatoč snažnoj univerzalnoj vrijednosti koju ima, s popisa izbačena jer nije, citiram iz službenog objašnjenja komisije, “dovoljno pohrvaćena”. Martina Miholić tematizirala je uklonjen zagrebački spomenik Ivi Loli Ribaru, koji smo locirali u depoima Hrvatskoga povijesnog muzeja i sada postoji inicijativa za njegovo vraćanje. Između ostalih, izlagala je i francuska umjetnica Clemence Agnez koja se bavi metaforičkim dimenzijama cenzure, autocenzurom i pitanjem vidljivosti i nevidljivosti suvremenih izlagačkih praksi. A tko će još izlagati, to je tajna.

Možemo li u kontekstu cenzure u Hrvatskoj govoriti o nizu sustavnih represivnih odnosa ili se radi o pojedinačnim slučajevima?

– Nas zanimaju tri aspekta cenzure: već spominjane izravna i metaforička, ali i ideološka cenzura pod kojom podrazumijevamo sustavna rušenja antifašističke spomeničke plastike u Hrvatskoj tijekom devedesetih. I prvi i drugi i treći slučaj jesu sustavna represija. Upravo ideološku cenzuru najčešće prepoznajemo kao sustavnu jer je u deset godina, od 1990. do 2000., porušeno oko tri tisuće spomenika NOB-u. I izravna cenzura je sustavna i česta, ali ti individualni slučajevi su rijetko zabilježeni pa često nema ni bazične informacije o njima. Koji put se kakva vijest pojavi na margini nekih novina, no to je rijetkost. U tome je trik, kapilarnost je problematična, a projektom sve te slučajeve nastojimo učiniti vidljivima. Također, nedostatak interesa za problematiku cenzure i devastacije umjetnosti jednak je represiji kako je to rekao David Freedberg. Drugi par rukava u ovoj priči je pitanje ima li umjetnost danas moć da bismo je smatrali opasnom. Postoje jaki mehanizmi koji sve pretvaraju u beznačajni spektakl.

Uloga cenzora u razvijenoj demokraciji

Iako je naglasak ovog međunarodnoga projekta na postsocijalističkoj Hrvatskoj, možete li navesti neki primjer izvan granica zemlje a koji je problematiziran na “Tajnim izložbama”?

– Bavili smo se spomenikom Ivana Fijolića Bruceu Leeju koji je bio postavljen u Velikom parku u Mostaru. S obzirom na to da su spomenik devastirali već nekoliko sati nakon postavljanja i da su ga sustavno pljuvali, gazili, šarali te su ga samo 111 dana nakon postavljanja pokušali pajserom iščupati s postamenta, pokušali smo odgovoriti na pitanje je li u ovom slučaju riječ o klasičnom vandalizmu ili o politički motiviranoj cenzuri. Spomenik pop ikoni, junaku iz djetinjstva mnogih generacija trebao je spojiti podijeljeni grad, no ispalo je da je ta misija bila nemoguća, pa čak i za Brucea Leeja. Zanimljivo je da se i u selima Banata također postavljaju spomenici pop ikonama. Kritika prakse podizanja spomenika hollywoodskim zvijezdama čita se kao svojevrsni eskapizam, bijeg od suočavanju s prošlošću i stvarnošću. U tom smislu čini mi se da ratom traumatiziran Mostar nije mogao, odnosno želio prihvatiti skulpturu kao gestu pomirbe.

Iako se projekt primarno bavi cenzurom u vizualnim umjetnostima, ujedno se tematizira i cenzura u društvu općenito. Primjerice, malo je poznat slučaj iz 1999. kada je bila zabranjena predstava “Zemlja – mrak” Predraga Raosa, a koja se bavila tuđmanizmom. Koliko su cenzorske tipologije bliske, odnosno postoje li razlike u cenzorskim ishodištima?

– Razlike funkcioniranja mehanizama cenzure umjetnosti u totalitarnim režima i društvima s razvijenom demokracijom bazirane su na transparentnosti, odnosno netransparentnosti. U totalitarnom društvenom uređenju cenzor radi za državu, on je konkretna osoba u svojem uredu koja pregledava novine, kazališne predstave, knjige… Cenzor se brine da u javnost ne izađe nemoral, hereza ili bilo kakva vrsta ofenzive prema vlasti. U društvima takozvane razvijene demokracije ulogu cenzora može zauzeti bilo tko, cenzura je mnogo šira, neuhvatljiva, ali zato ne i manje prisutna. Razlika je i u tome što je u totalitarnim režimima (bilo) jasno po kojim ideološkim postavkama se vrši cenzura, a u demokratskim uređenjima nema tako jasno definirane logike, iako ju je moguće naslutiti.