Na bošnjačkom državotvornom putu

S jednim posve prosječnim, no politički odlično naštimanim filmom, Jasmila Žbanić postala je najuspješnija debitantica s ovih prostora nakon Želimira Žilnika i njegova trijumfa davne 1969. u Berlinu s “Ranim radovima”. Na istom je festivalu filmašica iz BiH pobijedila 2006. s “Grbavicom”, kruto režiranim stereotipnim uratkom s ponešto “sevdalinskog” kiča, koji je žestoko kritizirao logiku patrijarhata, međutim ne dirnuvši u par excellence patrijarhalni mit o šehidima, muslimanskim ratnim “herojima i mučenicima”, mit koji motivski stoji u središtu dramaturgije “Grbavice”. Jasmila Žbanić znala je da granicu nacionalno-vjerske dogme, ako joj je to uopće palo na pamet, ne smije prekoračiti i propitati jedno od “svetih” mjesta bošnjačkog “državotvorstva”. Četiri godine kasnije, redateljica je u Berlinu osvanula s novim ostvarenjem “Na putu”, no uspjeh je ovaj put izostao.

Idejni relativizam

Početak filma iznenađujuće je svjež u odnosu na stilsku bezličnost “Grbavice”. Prva scena, snimljena u blizim planovima, fokusira se na Zrinku Cvitešić kao Lunu, mladu i privlačnu stjuardesu koja mobitelom snima fragmente svoga tijela. Nekonvencionalnu poetičnost tog redateljskog postupka slijedi istovrsno poetična kratka scena uzajamno predanog seksualnog odnosa Lune i njezina družbenika Amara (Leon Lučev), također snimljena u blizom planu, kadrirana tako da okvir slike tijesno obuhvaća tijela dvoje ljubavnika, intenzivirajući njihovu međusobnu intimu i prenoseći dojam učestvovanja u njoj na gledatelja. Niz narednih kratkih scena ekonomično profilira zajedničku svakodnevicu para ispunjenu razumijevanjem, toplinom i humorom, a onda se pojavljuju i remetilački znakovi – Amarevo pijančevanje na nekom derneku dok ga Luna zove mobitelom, a potom i njegov gubitak posla kontrolora leta zbog alkoholizma. Uz to su vezani i problemi sa začećem uslijed nedovoljne kvalitete Amarova sjemena. Stanje se zapliće kad Amar prihvati ponudu ratnog druga Bahrije (Ermin Bravo), sada vehabije, da postane predavač kompjuterskih osnova u vehabijskom kampu.

Otprilike tu negdje film definitivno gubi na oblikovnoj svježini, a autorica se usredotočuje na građenje “slojevita” sadržaja, pokušavajući bezpredrasudno prikazati sukob između Lunina liberalnog sekularizma, koji uključuje i ateizam tolerantan prema “mekoj” bošnjačkoj islamskoj tradiciji, i vjerskog radikalizma vehabija čiji je iskreni sljedbenik (prilično mehaničkim preobraćenjem) postao Amar. Problem je u tome što je slojevitost očito programatski postavljena kao cilj, pa je onda i njezina realizacija odveć iskalkulirana, a još veći što se liberalni sekularizam i vehabizam uzimaju kao dvije načelno jednako vrijedne pozicije. Iako je perspektiva Lune dominantna u odnosu na Amarovu, iako se po “ženskoj liniji” uzima da Jasmila Žbanić primarno stoji iza Lunina lika, činjenica jest da taj lik od buđenja Amarova interesa za vehabijstvo karakteriziraju konstantna nervoza i pretjerane reakcije, dok nasuprot tome lik Amara postaje smiren, njegovi problemi s alkoholom iščezavaju, odbacuje i pušenje, sve u svemu on se doima nekako boljim, svakako produhovljenijim čovjekom nego što je bio (čak mu i sjeme postaje plodno).

Neimenovano, ali prepoznatljivo zlo

U odnosu s Lunom on je taj koji djeluje tolerantnije i, htio ne htio, gledatelj će se zateći kako za nj gaji značajne simpatije, vjerojatno i veće nego za njegovu sve rastrojeniju družicu koja, po svemu sudeći, daleko veći problem vidi u njegovoj sadašnjoj posvećenosti vjeri nego u jučerašnjem alkoholizmu. Naposljetku, čini se da je završna poruka filma kako sklada među njima dvoje (a metaforički među bosanskim muslimanima odnosno općenito sekularnom i religijskom komponentom u BiH i šire) neće biti dok obje strane stoje na krajnjim pozicijama, odnosno da je potrebno više međusobne tolerancije.

Sve bi to bilo lijepo kad suprotstavljene pozicije u pogledu shvaćanja slobode pojedinca i društvenog napretka ne bi bile vrijednosno potpuno neusporedive i zato s pravom nepomirljive, i kad Jasmila Žbanić, relativno blagonaklono prikazujući vehabijsku komunu, ne bi istovremeno preko ramena došaptavala, štreberski ovjerena većinskim moralom: ali oni su bigamisti, oni se žene maloljetnicama (ah, užasa li!). To su otprilike dometi njezine “slojevitosti”, ali ne i njezine ideologičnosti, gdje se našlo mjesta i za uvođenje posve suvišnog motiva izbjeglištva, valjda kako se ne bi zaboravila bošnjačka trauma, i s njim povezan osvrt na veliko neimenovano (jer politički korektan treba ostati) zlo, dakle Srbe, a nije se, da sve bude školski, zaboravilo naglasiti ni razliku između autentične bosanske verzije islama i vehabijskog uvoza.

Uglavnom, “Na putu” je novi iskalkulirani projekt autorice s manjkom umjetničkih i viškom ideo-marketinških vještina, no ovaj je put ta kombinacija malo koga fascinirala.