Nacionalno osiguranje

Jedne dnevne novine donijele su dramatičan prilog o manjkavome osiguranju predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića. Šef države vozi se u neblindinarom automobilu, a prati ga samo jedan tjelohranitelj. List ističe da je situacija s njegovom sigurnošću “dovedena do apsurda”. Predsjednik se zbog tvrdoglavosti i ignorancije izlaže dodatnoj pogibelji, postaje laka meta ubojicama i teroristima, što je jasno naglašeno uredničkim naslovom “Predsjednik na pladnju”. Za razliku od njega, predsjednica Vlade koristi mjere državničkog osiguranja u punom opsegu: raspolaže s dva blindirana automobila, tri vozača, jedan tjelohranitelj je s njom u vozilu, još dva automobila su u pratnji, u njima je raspoređeno sedam tjelohranitelja, a kad premijerka nastupa u javnosti prate je dva osobna čuvara, od toga jedna žena.

List je angažirao Matu Laušića, “najvećeg hrvatskog stručnjaka za sigurnost”, da komentira žalosne prilike sa zaštitom najizloženije osobe u zemlji. Njegov je sud kategoričan: “Ne može štićena osoba pripadnicima osiguranja diktirati na koji će način organizirati njegovu zaštitu. Osiguranje predsjednika Republike organizira se na temelju obavještajnih podataka i prosudbi, a štićena osoba nije dovoljno kvalificirana za takve zadaće.” Laušić apelira i na podizanje svijesti članova predsjednikove obitelji, koji moraju razumjeti “da više nisu obitelj sveučilišnog profesora, nego predsjednika Republike i da si na taj način moraju organizirati život te prihvatiti osiguranje”.

Noćni poziv

Iste večeri u središnjem dnevniku javne televizije objavljen je uznemirujući prilog o katastrofalno lošem osiguranju predsjednika Republike. Šef države vozi se u neblindiranom automobilu, a prati ga samo jedan tjelohranitelj, za razliku od premijerke koja uživa punu i adekvatnu zaštitu. Zbog nebrige i tvrdoglavosti predsjednik se nudi kao lak plijen atentatorima i teroristima, a time ugrožava i stabilnost Republike Hrvatske, smatra autor priloga. U kadru se zatim pojavljuje Mate Laušić, najveći hrvatski stručnjak za sigurnost, s lulom u desnoj ruci i smrknutim izrazom lica, te upozorava da je stanje alarmantno, predsjednika se mora privesti razumu, ne može on kao štićena osoba organizirati vlastito osiguranje, to je ozbiljan i odgovoran posao kojeg moraju obavljati profesionalci. “Tako se i Olof Palme vozio na biciklu, a Kiro Gligorov u neblindiranom automobilu, i svi znamo kako je to završilo”, poentira Laušić.

Kasno navečer Mate Laušić odlazi na spavanje. Potišten je zbog lošeg stanja nacionalne sigurnosti, ali ga istovremeno prožima zadovoljstvo jer je na propuste javno ukazao i posredstvom medija dao upute kako da se problemi što prije otklone, a neželjene posljedice spriječe. S tako podvojenim osjećajima uspijeva zaspati. Oko pola tri u noći iz sna ga trgne zvonjava telefona na ormariću. Na liniji je novinar jednog marginalnog tjednika koji ga moli da komentira zastrašujuću situaciju oko osiguranja predsjednika države. Novinar se ispričava što zove tako kasno, ali list mora u tiskaru, a tema je ipak od prvorazredne nacionalne važnosti. Još uvijek u polusnu, Mate Laušić recitira izjavu: “Kao štićena osoba, predsjednik Republike ne može diktirati pripadnicima osiguranja kako da organiziraju njegovu zaštitu. Tako se i Olof Palme vozio na biciklu, a Kiro Gligorov…”

– Mada predsjednika ne moraju odmah ubiti – prekida ga novinar. – Može se dogoditi i da ga otmu, zar ne?

– Da ga otmu? – bunovno će Laušić. – Pa da, to je također moguće…

– Recimo da predsjednika otmu i zatvore ga u logor – znatiželjan je novinar.

– Logor? Kakav logor?

– Koncentracioni logor.

– To je dosta bizarno. Mislim, što bi radili s predsjednikom u koncentracionom logoru?

– Razne stvari. Mogli bi ga mučiti, recimo. Puštati mu struju kroz tijelo. Ili ga gumenim palicama batinati po tabanima. Ili ga usred zime polijevati hladnom vodom. Ili ga prisiljavati da kleči u pasjoj kućici i laje kao pas. Ili ga…

– Čekajte malo, zašto bi to itko činio?

– Onako, bez naročitog razloga. Vide čovjeka s izrazito lošim osiguranjem, ne sviđa im se njegova nacionalnost, lijepo ga otmu, odvedu u logor, pa onda danima muče…

– Čujte, malo mi je to neozbiljno. Sad stvarno govorimo o potpuno ekstremnim i apsurdnim situacijama.

– Pa da, ekstremno i apsurdno. Možda predsjednika na kraju i ubiju. Bilo je logora, poput Lore u Splitu ili Kulina u Šibeniku, gdje su zatočenike poslije mučenja i ubijali.

Mate Laušić sada je već poprilično budan. Sluteći podlost, odlučuje biti i oštar i kontroliran:

– A zašto te stvari baš mene pitate?!

– Pitam vas kao eminentnog stručnjaka za sigurnost.

– E pa već sam vam precizno objasnio da osiguranje predsjednika države mora biti profesionalno organizirano, kako do takvih suludih situacija ne bi došlo.

– Ali recimo da je došlo. Recimo da je predsjednik već otet i zatočen u logor… Što onda?

– Kako što onda? Znači da je zaštita zakazala, ponajprije zbog toga jer je nije ni bilo. Zato i upozoravam da ne može predsjednik biti nadležan za osiguranje…

– Ja ne govorim o tome, rekli smo da je predsjednik već otet i zatočen, njega smo dakle otpisali. No što je s osiguranjem onoga tko je nadležan za logor?

Nečuvena drskost

Mate Laušić, potpuno razbuđen i crven u licu, žustro korača po sobi. Suočen s podlošću, bijesno drekne u slušalicu:

– Mene to pitate?! Mene?! A zašto to mene pitate?!

– Jer slovite kao naš najveći stručnjak za sigurnost.

– Ali ne stručnjak za sigurnost onih koji otimaju i ubijaju, nego onih koji bi mogli biti oteti i ubijeni!

– Čekajte malo, zar niste vi bili zapovjednik Vojne policije u vrijeme kad su u zoni djelovanja Vojne policije otvarani logori, poput onoga u splitskoj Lori, gdje su bili zatočeni, mučeni i ubijani nevini ljudi?

– Provociraš, je li?! Što ti to insinuiraš, čovječe?!

– Ne insinuiram, samo konstatiram da ste od nekoga u čijoj su zapovjednoj nadležnosti bili koncentracioni logori u međuvremenu postali najveći medijski stručnjak za sigurnost u Hrvatskoj. Pa me zanima vrsta osiguranja koja…

– Nečuveno si drzak, znaš! Prekidam ovaj razgovor! Samo te podsjećam da su oni koji su radili te svinjarije u Lori pravomoćno osuđeni, a neki od njih i uhapšeni!

– Osuđeni? Zbilja? Sad sam malo zbunjen, taj podatak stvarno nisam znao…

– E pa sad znaš! Osmero logorskih čuvara je osuđeno za ta nedjela! I pored svih tih presuda imaš drskosti da meni imputiraš nekakve… nekakve gluposti! Kakve su to uopće novine za koje pišeš?!

– Osmero osuđenih? Fakat to nisam znao. Joj, sad mi je malo neugodno, ispričavam se, to potpuno mijenja stvar…

– Naravno da mijenja! A o predsjedniku Republike, koji je zapovjednik čitave vojske, brine samo jedan tjelesni čuvar! Pa o čemu mi pričamo! Ka-ta-strofa!

– Nisam vas najbolje razumio, što hoćete reći?

– To što sam rekao, da je za sigurnost predsjednika države zadužen samo jedan čuvar. A potrebno ih je barem osam da se spasi glava onoga koji zapovijeda.