Ne dajmo da ekspres-lonac opet eksplodira

Velik interes za film “Dugo putovanje u istoriju, historiju i povijest” na zadnjem Zagrebdoxu bio je povod za razgovor s režiserom Željkom Mirkovićem, koji je publici poznat po lani prikazanom i na više festivala nagrađenom filmu “21. sekunda” o obaranju američkog nevidljivog aviona 1999. nad tadašnjom Jugoslavijom.

U “Dugom putovanju” Miljenko Jergović i Marko Vidojković u “jugu” putuju nekadašnjom Jugom, odnosno Autoputom bratstva i jedinstva. Put počinju na Blajburgu, nastavljaju preko Ljubljane, Kumrovca, Zagreba, Jasenovca, Brčkog, Vukovara i Beograda, sve do Skoplja i grčke granice, gdje izmučeno vozilo i ostaje. Sugovornici glavnih junaka su, između ostalih, Stjepan Mesić, Slavko Goldštajn i Vuk Drašković.

Nit vodilja je nekadašnji Autoput bratstva i jedinstva. Danas uz taj put, kako kaže Jergović, cvatu samo bogomolje i benzinske pumpe.

– U filmu smo se bavili istorijom, historijom i poviješću koju smo prikazali pomoću sagovornika iz gradova kroz koje je prolazio nekadašnji Autoput bratstva i jedinstva, a današnja tri autoputa, i simbolikom onoga što je predstavljao. To je i bio razlog zašto nismo zalazili, recimo, u Sarajevo ili Podgoricu. Takođe, nismo se bavili lokalnim stvarima. Ja jesam Nišlija i Niš se nalazio na našem pravcu, ali Miljenka i Marka nisam odvezao u Ćele-kulu, iako bi i ona nosila svoju poruku. Naime, toliko se stvari na ovim prostorima događalo da je trebalo pametno birati sekvence da se sve sklopi u celinu.

Kako je uopće došlo do snimanja filma?

– Nakon svih sukoba devedesetih godina postalo je jasno da je svaka od zemalja koje su bile u sastavu Jugoslavije kasnije stvorila svoju istoriju i stavila je u funkciju države. Otuda i naslov filma. Ključna tačka filma događa se u Brčkom gde u jednom razredu učenici svih nacionalnosti, i Srbi i Hrvati i Bošnjaci, uče tri verzije istorije, historije i povijesti, iz tri različita udžbenika, pokušavajući da iz svega toga sklope jednu celinu.

I pre tih sukoba i ratova imali smo svojevrsni začetak svega šta se kasnije desilo. Kao što je rekao Slavko Goldštajn, jedna historija koja je bila pre Drugog svetskog rata gurnula je pod tepih, ili u ekspres-lonac, i onda je, kad je došao trenutak, sve eksplodiralo. Ideja je filma da sve teme istorije, ali i sadašnjice, treba da se otvore i da se o svemu priča, da ne bi došlo do nekog novog Papenovog lonca koji će u nekom trenutku, kad to nekom bude odgovaralo, lako eksplodirati. Pa ‘ajde da tom nekom otežamo posao time da ne dozvolimo da lako ili uopšte eksplodira.

Zašto su baš Jergović i Vidojković glavni junaci?

– Prvo, ispostavilo se da su Miljenko i Marko idealna kombinacija za film i da njih dvojica savršeno funkcionišu kao celina. Umeju da se dopunjuju, nose dve različite energije, imaju dva različita pogleda koji se dopunjuju, dolaze iz dve različite sredine… Nekada vam život namesti neke stvari i ako umete da ih prepoznate kao znake na putu, to je dobro. Mi smo neke takve znakove prepoznali i zato su se njih dvojica našli u filmu. Prosto ne mogu da zamislim da je umesto njih neko drugi, jer sam se vezao za ta dva lika koji su omogućili da film funkcioniše kao celina. Inače, iza filma stoji ozbiljna produkcija i dubinsko istraživanje, koje je počelo godinu dana pre nego što je snimljen prvi kadar. Na svim teritorijama kroz koje su naši protagonisti prolazili imali smo tim novinara sa kojima smo sarađivali. 

Da li je i vas film na neki način prosvijetlio?

– Do tada nisam bio u većini mesta u kojima smo snimali. Nisam bio u Kumrovcu, nisam bio na Blajburgu, nisam bio u Brčkom, tako da sam i ja upotpunio dotadašnju sliku koju sam sticao svih ovih godina, učeći i sam razne istorije – u osnovnoj školi istoriju SFRJ, u srednjoj istoriju SRJ, pa onu Srbije i Crne Gore i na kraju Srbije.

Ima li film neku ciljanu publiku?

– Prikladan je za svaku od država regiona ili, kako je rekao Miljenko, za SFR Zapadni Balkan, pa bih ga toplo preporučio svim gledaocima, distributerima i TV stanicama. U sali sam video da publika diše sa filmom svih 58 minuta i to mi je bilo drago. Uostalom, njegova poruka nije nostalgija, već potreba da se o nečemu otvoreno priča i tako razbijaju stvoreni mitovi ili stvoreno ćutanje.