Ne znamo što je to angažirana glazba

Može li instrumentalna glazba koju svirate biti ujedno angažirana?

Lada: Ja zapravo ne znam što je angažirana glazba, osim ako u pitanju nisu neke budnice iz 19. stoljeća, dakle nešto što treba podići nacionalnu svijest. Instrumentalna glazba je angažirana toliko da mi razvija maštu.

Dalibor: Ja sam protiv angažiranosti u glazbi. Angažirana glazba smiješno zvuči već nakon pet godina. Uzmi npr. angažirane pjesme Azre. Smiješno. Većina stvari Clasha danas je smiješna.

Ali pripada tom vremenu.

Dalibor: Glazba time gubi tu neku izvanvremensku dimenziju. Bude u službi nekih dnevnih

promišljanja. Mene to nikad nije zanimalo.

Je li to jedan od razloga zašto svirate instrumentalnu glazbu, odnosno surf rock?

Dalibor: Ma nismo mi ušli u to nešto naročito promišljeno. Ja nikad nisam nešto posebno slušao tekstove. Tek ih sad slušam, prije nisam. Pogotovo ne kad su bili angažirani. Meni to nije bilo posebno uzbudljivo.

 Ostavili smo traga

Koliko je surf rock danas u svijetu glazbe globalno priznat i poznat? Ima li ga na top ljestvicama, u klubovima… Koliko je on uopće popularan?

Lada: Ne znam pojavljuje li se na top ljestvicama. Nedavno su Black Eyed Peas imali onaj sample Dick Dalea i tada se pojavio na top listama. No pitanje je što su te top ljestvice danas i što one pokazuju. Ja mislim da ne pokazuju glazbeni ukus, već prodaju koja nije realni pokazatelj. To je sve malo iskrivljeno i ne pokazuje pravu sliku nečega što se događa. Surf kao žanr sve će se više sretati u klubovima i mislim da mu je to prirodno okruženje.

Koliko je The Bambi Molesters u 15 godina ostavio trag na globalnoj surf sceni?

Dalibor: Teško je to reći dok ne dođe netko tko će se time pozabaviti i to nezavisno analizirati. Kad bih lovio informacije po forumima ili gledao da postoje bendovi koji sviraju naše pjesme i obrađuju nas, onda bih rekao da smo ostavili neki trag. Ja znam za dva benda. Jedan iz Brazila, drugi iz Mađarske. Po nekim raspravama na forumima mislim da smo bend koji nešto znači.

Što kažu kritičari iz Engleske, Amerike i ostatka svijeta koji su slušali i recenzirali vaše albume?

Lada: Imali smo na Pitchforku jako dobre recenzije.

Dalibor: Imali smo recenzije u “Mojou”, “Uncutu”, “World Music Guideu”… Uopće je super doći do toga da si recenziran. Mi nismo došli do tih recenzija službenim putem. Za Pitchfork nitko nije servisirao. Oni su sami došli do albuma i odlučili ga recenzirati.

Koliko vam je suradnja s grupom R.E.M. pomogla u popularnosti, i u inozemstvu i kod kuće?

Lada: Pridonijela je tome da se proširio krug ljudi koji su čuli za nas. Kad smo svirali ispred njih, to su bili koncerti za 20 tisuća ljudi, ta četiri koncerta. Dakle, više nas je ljudi čulo, ali je pitanje koliko je njih našu grupu počelo slušati iza toga. Ja sam očekivala da nas neće slušati i da nas neće doći gledati, međutim publika je baš dobro reagirala. To je već bio neki pokazatelj da smo ih nečim uspjeli privući, što je velika stvar, jer se jedan dio tih istih ljudi možda prvi put susreo s instrumentalnom glazbom. Istovremeno nam je to bila i medvjeđa usluga jer su iza tog nastupa sva pitanja novinara bila vezana uz R.E.M.

Koliko je vaših pjesama završilo u nekom filmu?

Dalibor: Negdje oko pet-šest. Nisu to velike brojke. Moram reći da je, s obzirom na filmičnost naše muzike, ustvari vrlo malo pjesama završilo na filmu. Kod nas nije bilo uvjeta…

Lada: Kod nas se snimaju filmovi koji imaju neku drugu estetiku, koji se bave nekim drugim temama i u koje se teško može uklopiti naša muzika.

Dalibor: Neke stvari su završile u slovenskim filmovima. U jednom im je nedostajala muzika za scenu seksa pa su uzeli jednu našu stvar, ali nisam nikad gledao taj film. Naša muzika je bila i na špici jedne brazilske sapunice, “Bang bang”.

Potkradaju nas na internetu

Znači da ste nešto i zaradili?

Dalibor: Ma ne! Stvar je u tome što je to kompozicija “Malaguena”. Autor je nepoznat. Naime, master su dobili bez naknade pa ni mi nismo ništa zaradili. Kako je tada naš album trebao izaći na brazilsko tržište, to je bila vrsta promocije, no financijskog efekta nije bilo.

Nitko od vas ne živi od glazbe koju stvarate jer svi imate neke druge poslove. Kako ih uspijevate uskladiti s koncertima, turnejama i promocijama?

Lada: Naravno da je to malo zahtjevnije žongliranje s vremenom. Mi to radimo zato što to hoćemo i zato što nas to veseli. Znači, kad sve lijepo organiziraš – možeš.

Zarada je onda zadnja?

Dalibor: Ma nije zadnja. Nije jednako bitna kao umjetnost, ali je bitna. Ja ne vjerujem u bendove koji sviraju za ništa. Postoje ljudi koji bi radili svirke, ali ne bi platili. Oni koriste energiju mlađih bendova koji će svirati pošto poto.

Lada: To ne rade samo s bendovima, već se koristi energija mladih ljudi koji bi u nešto zagrizli i nešto radili.

Korporativna politika!

Dalibor: Mi svi imamo obitelji, a obitelji trebaju preživjeti. Ja sam sebi ne bih mogao opravdati ogromnu količinu vremena i energije utrošene na album da bih ga poslije samo tako dijelio i da bi ga neki nadobudan lik skidao s interneta. Ljudi koji skidaju album s interneta imaju na to pravo samo ako nemaju novca i ako znaju da to što rade nije OK. Međutim, hrpa ljudi krade i pritom ima neku priču kako tako treba, ali to nije u redu. Mislim da mi valjamo i da nas treba platiti. No, ne mislim da je to bit svega. Nismo počeli svirati radi novca, novac je tu kao neka nagrada za dobar rad.