Nećete u Split? Ma zašto, majku vam…

Određen broj hrvatskih novinara, onih s državotvornim predznakom, do dana današnjeg njeguje jednu osobinu koju su razvili još za rata – spavanje s jednim okom vazda otvorenim. Kamo gleda, ćutim da se pitate, dragi čitatelji. Pa gleda prema Srbiji, prema Srbiji, neprijatelju jedine nam Domovine kojoj, kažu, stalno prijeti opasnost s istoka, iz mračne Vizantije.

Najnoviju srpsku urotu, ovaj put protiv Splita, tog “cvita Mediterana”, slobodarskog Dioklecijanovog grada, otkrili su vazda budni državotvorni sportski novinari, ta esencija hrvatskog novinarskog šovinizma, ti vječni branitelji naših sportskih heroja i samog sporta, društvene grane koja je uvijek na braniku, ili blatobranu, Domovine. Sport je za njih skup raznih igara koje mogu igrati svi, ali je važno da ih gube Srbi. Sport je nastavak politike drugim sredstvima, bdije nad njima naputak dobrog vrhovnika Franje, koji je tu rečenicu volio ponavljati u trenucima posebne inspiracije. Vrhunac karijere i samog postojanja svakog državotvornog sportskog novinara jesu sportski bojevi protiv Srba i Srbije. A na jedan nam je takav megdan uskoro izići. Ždrijeb nas je opet spojio s njima, Srbaljima, i ponovno smo naoštrili koplja, pardon rekete.

Selektor srpske teniske reprezentacije Bogdan Obradović drznuo se izjaviti da će reprezentacija tražiti da se skori susret Dejvis kupa između Hrvatske i Srbije ne igra u Splitu. Kraj. Dosta je, pomisliše unisono hrvatski sportski novinari i latiše se oružja – pera, tipkovnice, čega već. Tekstovi kojima su zagadili medijski prostor podsjetili su na veličanstvena vremena profesionalizma jednog Obrada Kosovca, Smiljka Šagolja i sličnih perjanica šovinizma u novinarstvu.

Hajkanje na Pilića

“Slobodna Dalmacija” temi je posvetila naslovnicu od 9. marta. “Srbi se boje splitske arene”, pisalo je na naslovnici “Slobodne”, a na trećoj stranici glavnu kolumnu ispisao je urednik sportske redakcije Marko Bilić. Kolega inače prati rukomet, ali kako je riječ o ugrozi same Domovine, spremno je uskočio u teniski rov. U kolumni, kojoj je naslov “Reketarenje”, hrvatski branitelj s prve crte novinarske bojišnice zbori kako Srbi (dakle svi, iako je izjavu dao samo jedan Srbin, Obradović), “utjeruju medijski reket u želji da srpanjski meč preusmjere prema Zagrebu”. Podsjeća Bilić kako je u istom tom Splitu nedavno gostovala srpska stolnoteniska reprezentacija, kako je Karloviću partner bio Venić, kako je Ančić nastupao u Beogradu, a Đoković u Umagu. Doduše, “Split i Umag nisu isto” i “naš ih je ministar turizma Bajs pozvao na naše more ovoga ljeta, te su BG-pločice normalna pojava na našoj obali”. Podsjeća dalje Bilić kako “Srbi zaboravljaju da je prije dva dana u Beogradu, nakon pobjede nad Amerikancima, citiramo, delirijum u dvorani izazvalo emitovanje čuvene melodije ‘Marš na Drinu’, koje je podiglo na noge sve srpske navijače”. “Vole naše more, a boje se Lore”, briljantno i sa smislom za humor koji bi do suza nasmijao jednog Tomislava Merčepa ili Mirka Norca, poentira Bilić. Za kraj, pouka iz intelektualne i kulturne, pače nacionalne superiornosti nad tim i takvim reketašima Srbima: “S dvostrukim moralom teško će u Europu.”

Bravo Marko, diko sportskog novinarstva, bravo majstore! Ma zamislite kako se samo sjetio konstrukcije da Srbi “za Split nisu spremni”. Kužite? Srbi nisu spremni. Kakav humor, kakva igra riječi!

Marku Biliću pridružili su se i drugi mediji i kolege sportski novinari, poput Nevena Bertičevića u “Sportskim novostima”. Borbenu gotovost nije im umanjila ni izjava generalnog sekretara Teniskog saveza Srbije Dušana Orlandića, koji je rekao da njihov savez neće imati službene prigovore ako hrvatski savez odabere Split. “Naš i hrvatski savez jako dobro surađuju i na tom sportskom, teniskom planu, nema nikakvog razloga za strahovanje”, izjavio je Orlandić. Predsjednik srpskog saveza Boba Živojinović, piše ista “Slobodna,” rekao je kako ne zna za Obradovićevu izjavu: “Mislim da je Obradović, ako je to izjavio, to uradio pod dojmom pobjede. Istina je da smo od pojedinih političara čuli da Srbi dolje nisu dobro došli, no do meča ima još puno vremena, pa bih sve opcije ostavio otvorenima.”

Posebna hajka organizirana je na Nikolu Pilića, savjetnika srpske reprezentacije, kojeg su do jučer kovali u zvijezde kao selektora hrvatske reprezentacije koju je vodio do pobjede u Dejvis kupu, što predstavlja najveći ekipni uspjeh hrvatskog tenisa u povijesti. Svaka se njegova riječ posebno mjeri, a između redova se dade iščitati kako ga se smatra gotovo izdajnikom, iako je rekao da neće sjediti na klupi bude li se igralo u njegovom rodnom gradu.

Interesantno kako ni Marko Bilić ni drugi novinari nisu malo mućnuli glavom i razmislili zbog čega je to Obradović izjavio. Otkud kod njega “strah od Splita” i otkud strah od “onoga tamo dolje”, dakle od Dalmacije.

Teško je i nemoguće nabrojati sve razloge zbog čega bi srpska teniska reprezentacije mogla strepiti u Splitu. Tenisačima bi domaćin trebao biti splitski gradonačelnik Željko Kerum, koji se u emisiji “Nedjeljom u dva” predstavio kako šovinist, nacionalist i rasist. Njegove uvrede na račun Srba ne mislimo ponavljati, ali ljudi ih pamte. Dalje, dvorana u kojoj bi se trebalo igrati nalazi se zaista u dijelu splitske ratne luke Lora, koja je godinama funkcionirala kao logor za Srbe, ratne zarobljenike, ali i stotine građana Splita koji su izbačeni iz stanova i dovedeni u Loru. U Splitu će Srbe dočekati “užarena južnjačka atmosfera”, pišu sportski novinari. Pod “užarenom južnjačkom atmosferom” zapravo se podrazumijevaju urlici “Ubi Srbina” i “Srbe na vrbe”, “Ajmo, ajmo ustaše” i slični, koje hrvatski nogometni, košarkaški, rukometni, vaterpolo i svi ostali navijači već dva desetljeća viču na svakoj utakmici Hrvatske i Srbije.

“Kada Hrvatska televizija prenosi utakmicu nogometne reprezentacije dok jedna tribina viče ‘Za dom’, a druga ‘spremni’, onda to nije prijenos nogometne utakmice, nego prijenos fašističkog skupa”, izjavio je u mikrofon niže potpisanog novinara književnik i novinar Miljenko Jergović, pogodivši problem u sredinu. Dvadeset godina se Božo Sušec, Ivica Blažičko, Drago Cvitković i ostali novinari HRT-a, i većine ostalih medija, prave da ne čuju proustaško urlikanje s tribina. Na svakoj utakmici nogometne reprezentacije, i u Maksimiru i na gostovanju, posljednji put u Bruxellesu, s tribina se ori “Za dom – spremni”. Srbijanski mediji o tome pišu, kao što broje svaki razbijeni auto, svaku ukradenu tablicu, na istom tom moru na koje ih Bajs zove.

I sportski novinari mogu postati profesionalci

U Zadru također ima lijepa dvorana u kojoj bi se moglo igrati. Ali tamo imaju gradonačelnika koji je tražio da se srpska zastava skine s gradskog trga tokom prvenstva Evrope u rukometu. Gradonačelnik Zadra tolerira proustašku spomen-ploču poginulom branitelju, jer ne želi povrijediti emocije njegove obitelji. Što je s emocijama građana srpske nacionalnosti koje sve spomenuto vrijeđa, nije rekao. Zadarski navijači su i jednog Arijana Komazeca napali na tribinama kao Srbina, zaboravili su sve njegove koševe, kao što su zaboravili zlostavljanje oca Dade Prše, o čemu se nikada nije pisalo. Bezbroj je primjera zbog čega sa zebnjom treba čekati međusobne susrete između Srba i Hrvata u bilo kojem sportu.

Naravno, treba naglasiti kako se normalan čovjek naježi i od pročetničke atmosfere kakva vlada na sportskim borilištima u Srbiji kada se igra protiv Hrvatske i hrvatskih klubova. Tamošnji novinari također dolijevaju ulje na vatru.

No, nisu za sve krivi sportski novinari, čak ni oni koji spavaju s jednim okom vazda otvorenim. Oni su samo ogledalo društva. I hrvatskog i srbijanskog. Društva duboko prožetog šovinizmom, nacionalizmom i rasizmom. Nisu krivi ni navijači. I jedni i drugi samo osluškuju bilo svoje nacije i svoje političke elite. Još uvijek nema političke volje da se suzbiju šovinizam i nacionalizam na tribinama, a dovoljno je da politika samo pucne prstima da bi se dogodile promjene. Sjetimo se afere na utakmici mladih reprezentacija u Varaždinu. Bilo je dovoljno da netko od srpskih koalicijskih partnera nazove Jadranku Kosor i kaže kako je nedopustivo da reporter Stjepan Balog šuti dok šačica idiota na tribinama vrijeđa Srbe. Premijerka potom zove tadašnjeg ravnatelja HRT-a Vanju Sutlića, on urednika sportske redakcije, a ovaj reportera. Teško je zamisliti užas na licu domobrana Štefa Baloga kada mu se kolega izderao u slušalicu s nalogom da osudi ustaško navijanje. Zbunjeni Balog tada je izgovorio ono što normalni gledatelji HRT-a čekaju već dva desetljeća – osudio je proustaško navijanje. Nažalost, sve se uskoro zaboravilo i navijači su nastavili po starom, ali je to pokazalo da i sportski novinari mogu postati profesionalci i prestati tolerirati šovinizam. Samo im to netko treba reći. Poslušat će oni. Fin je to svijet.