Nema registra, povlastica i PTSP-a

Prema podacima organizacija koje u Srbiji okupljaju ratne veterane, pretpostavka je da je u ratovima na teritoriju bivše SFRJ sudjelovalo oko 250 tisuća boraca, što iz redova nekadašnje JNA, a potom Vojske SR Jugoslavije, što iz jedinica teritorijalne obrane, što raznih dobrovoljačkih formacija. Iste organizacije – prema podacima kojima raspolažu – kažu da je evidentirano 1.460 palih boraca, 2.440 ratnih vojnih invalida i oko 950 lica koja se vode kao nestali u ratu. Pouzdanih evidencija koliko je ljudi sudjelovalo u tim ratovima nema, kao što nema ni točnih podataka o žrtvama iz vojnih redova – ni vojni vrh nekadašnje SRJ niti država Srbija do danas nisu objavili podatke o tome, već je i dalje na snazi zavjera šutnje.

S druge strane, samo u sukobima na Kosovu krajem 90-ih godina, dok vojne i policijske snage Srbije nisu povučene nakon intervencije NATO-a u proljeće 1999. godine, sudjelovalo je oko 40 tisuća rezervista, najveći dio s juga Srbije. To su i jedini nekadašnji ratnici koji tu populaciju u Srbiji čine vidljivom svojim povremenim prosvjedima.

U vojnim knjižicama piše – vojna vježba

Naime, više od 20 tisuća rezervista s Kosova tužilo je državu za naknadu ratnih dnevnica, iako je pravo potraživanja zastarjelo još 2002. godine, nakon što je velik broj rezervista u Leskovcu godinama nakon te zastare uspio naplatiti neisplaćene dnevnice. I ostali – a najveći ih je broj iz Niša i Leskovca, Baljeva i Trstenika – nadaju se da će usprkos stavu Vrhovnog suda Srbije o zastarjelosti zahtjeva, ipak uspjeti nešto uzeti od onoga što im je država ostala dužna. No, pravno je vjerojatniji ishod da će ostati još tanjeg novčanika, jer valja plaćati odvjetnike, troškove suda i sudske takse.

Dušan Nikolić, predsjednik Udruženja vojnih rezervista iz Leskovca, jednog od 20-ak udruženja u Srbiji koja okupljaju ratne veterane, nadu vidi u tome što su mnogi sudovi u korist rezervista presuđivali još 2006. i 2007. godine, kao i u tome što su političkom odlukom državnog vrha novac dobili i rezervisti Topličkog okruga. To je i razlog što ovi koji još nisu uspjeli u svom naumu da dobiju razliku onoga što im je isplaćeno i onoga što im je, tvrde, država još dužna, s vremena na vrijeme prosvjeduju. Ima tu i blokada pruge (nedavno ih je policija rastjerala s blokade pruge Beograd-Bar), prosvjeda po gradovima, dolazaka pred Vladu Srbije u Beogradu i blokada prometa u glavnom gradu. Dosad sve bezuspješno.

Problem ratnih veterana u Srbiji spominje se isključivo u incidentnim slučajevima, poput onoga otprije nekoliko dana kad se vojni umirovljenik zabarikadirao u stanu svojih susjeda u jednom beogradskom neboderu. Srećom, u pucnjavi koja je uslijedila jedan je metak samo okrznuo policajca, a nesretnik se predao vičući pritom “živjela Srbija”, te je odveden u Vojno-medicinsku akademiju na promatranje. To je bio povod da poneko nešto kaže o posttraumatskom sindromu u Srbiji, ali je cijela stvar za dan-dva gurnuta pod tepih.

PTSP postoji samo u državama koje su pobijedile u ratu, ne i u onima koje su rat izgubile, definira kratko problem beogradski psihijatar Alek Vučo. U Srbiji se tek rijetki bave traumama bivših ratnika: VMA, nekoliko nevladinih organizacija i poneko u organizacijama koje okupljaju veterane.

Ni ostalim problemima nitko se ne bavi, sve držeći se one devize nastale još u Miloševićevoj SRJ, da Srbija nije ratovala i da je jedina uspjela održati mir na svom teritoriju sve do 1999. i Kosova, što je jedini sukob koji se ističe kao rat u kojem je Srbija sudjelovala. Tako se ni danas ne zna koliko je ljudi točno sudjelovalo u ratnim sukobima, koliko ih je poginulo, koliko ih je ranjeno, niti postoji briga države o onima koji su ratovali, a kamoli da postoji nekakav registar – pa makar bio proglašen tajnim – ratnika Srbije. Štoviše, ni u njihovim vojnim knjižicama uglavnom nema upisanog ratovanja, jer su rijetki oni kojima je zapisan maksimum koji su tadašnje vlasti priznavale – vojna vježba.

Tek nedavno amnestirani dezerteri

Ratni veterani su prepušteni samima sebi, nemaju ama baš nikakve povlastice, a često ni osnovna prava, kao i svi ostali suočeni su s teškim ekonomskim uvjetima u kojima se u Srbiji živi, s nedostatkom posla, propalim firmama, alkoholizmom i nasiljem, prisiljeni da nerijetko kruh svagdašnji zarađuju na crnom tržištu, tako da se slobodno može reći da su sretnici oni koji su bili formalno u redovima JNA i potom Vojske Srbije i koji su se domogli kakve-takve mirovine.

Jedina državna institucija iz koje ponekad stižu podaci o ratnicima iz Srbije koji su bili na frontovima Hrvatske, BiH i Kosova je Specijalni sud za ratne zločine i Tužilaštvo za ratne zločine Srbije; jedino se tamo jasno govori da je Srbija svoje državljane slala na ratišta i jedino se za optužene država brine, barem za stan i hranu u razdoblju pritvorskih i zatvorskih godina. S druge strane, srpski je parlament tek prije nekoliko tjedana donio zakon kojim je amnestirao tisuće onih koji su 90-ih godina pobjegli iz zemlje pred mobilizacijom. Sve dotad mnoge od njih je na granicama Srbije čekala potjernica za izdaju zemlje i dezerterstvo te sudski postupak. Ni sada, dva desetljeća nakon početka ratova, u parlamentu nije sve išlo glatko, našlo se onih koji te bjegunce od ratova i dalje nazivaju izdajnicima, iako nemaju razumijevanja niti se trude pomoći onima koji nisu pobjegli, koji su danas posve nevidljiva populacija, tim gubitnicima zahvaljujući državi koja, za razliku od njih, nije bila u ratu.