“Peer Gynt” za lijene umove

Odmah da kažem da ne dijelim masovno oduševljenje predstavom “Peer Gynt” čija je premijera održana ovih dana u kazalištu “Gavella”. Ne želim osporiti pravo ljudima da vole to što vole niti radi šupljeg egzibicionizma tražiti dlaku u jajetu – radi se jednostavno o tome da ono što je Henrik Ibsen napisao po mnogo čemu nije ono što smo gledali. Redatelj Aleksandar Popovski već drugi put koristi sličan trik – isto je učinio s komadom “San Ivanjske noći” – da od klasične dramske strukture pravi persiflažu i neku vrstu satire. Sa Shakespearovom crnom komedijom to je moglo uspjeti, ali “Peer Gynt” je nešto drugo i onaj tko u egzistencijalističku dramu ubacuje parodijske elemente riskira da završi u karikaturi.

Upravo ta pitka, laka i zavodljiva karikaturalnost koja se provlači kroz veći dio predstave otupila je oštricu onoga o čemu “Peer Gynt” zapravo govori. Možemo se beskrajno natezati oko toga što je pisac htio reći i koliko daleko redatelj smije ići u scenskoj interpretaciji, ali ne možemo pobjeći od centralne teme dramskog djela.

Švercanje Ibsena

Glavni junak Peer Gynt – kako je napisan – prokockao je ništa manje nego vlastiti život i upropastio još nekoliko sudbina, i to ni u jednoj kazališnoj verziji ne može biti okrenuto na zezanciju. Može, ali onda pijemo bozu a ne dobro vino. Peer Gynt kojeg smo gledali na “Gavellinoj” pozornici moderni je fićfirić, sa snobovskim društvom oko sebe, koji osvaja publiku, pri čemu nije važno što čini, nego je zabavno kako se ponaša. U dugoj trosatnoj izvedbi nižu se gegovi glavnog junaka i svih oko njega, i na kraju publika zaboravlja da je on u grob otjerao vlastitu majku, da je izvarao djevojku Solvejg koja ga je zapravo jedina voljela i povukao za nos još pola svijeta radi vlastitog hira i taštine. Postaje irelevantno što je važno a što nije – do završnog petog čina predstava se pretvorila u sapunicu bez da znamo zašto.

Da ne bude zabune, u izvornom komadu Peer Gynt nije neustrašivi čovjek izvan sistema koji prkosi ljudima, običajima i moralu pa bi nam zato, u nekoj modernijoj verziji, mogao biti zanimljiv. On nije ni luckasti lažljivac kao Münchausen ili Ostap Bender, iako je Popovski htio da on tako izgleda. Ono što on jest u komadu se vidi više nego jasno, ali se ne vidi u predstavi – on je neodgovorni tip koji iz vlastitog hira razbije sve što dotakne i cijelo vrijeme kuka kako ne može dosegnuti istinu i smisao života.

Ibsenov “Peer Gynt” zapravo je briljantna psihološka rapsodija koja na majstorski način pokazuje tu ljudsku nestalnost i prevrtljivost, to švercanje života i to stalno razmjenjivanje sitnog sa sitnim, što proizvodi velike nesreće i život na kraju čini tragično promašenim. Stoga Ibsen na koncu dovodi Peera Gynta pred Smrt, kada se svode računi, kada više nema uzmaka i kada oko srca postaje jako hladno. To je trenutak kada Peer Gynt shvaća da je Nitko i pita se “zašto je skupo plaćati životom svoje rođenje…” Za Popovskog, međutim, to je tek alibi mjesto, da bi predstava, u kojoj su se svi do tada dobro zabavljali, dobila na težini. To je način igre na smijeh i suze i balansiranje s dobrim raspoloženjem gledalaca; čini se da se Popovski želio dopasti publici, da se namjerno poigravao krajnje slobodnom verzijom prijevoda i izbjegavao važne detalje i suštinska mjesta kako bi publika lakše svarila težak problem. Nije prvi put kod nas da redatelji razblažuju osnovnu supstancu dramskog komada, ali to samo govori o tome da živimo u nekom razvodnjenom vremenu “lijenosti uma”, kada se publici podilazi šarenilom i šljokicama da bi se tobože govorilo o pravim stvarima.

Sve bolji “Gavellini” glumci

Bolji dio ove izvedbe predstavlja “Gavellin” sve bolji glumački ansambl, na čelu s Ozrenom Grabarićem u naslovnoj ulozi. Taj glumac, koji je svratio pozornost javnosti relativno nedavno, ima nešto od magije velikih majstora pozornice: bravuroznu sposobnost transformacije, lucidnu gestu i lakoću u igri, no ono što publiku najviše mami jest njegova beskrajna duhovitost na sceni, pri čemu on od malih detalja pravi uzbudljive događaje. Grabarićev Peer Gynt, iako je krivo mišljen, dobro je odigran. Slijedi ga sijaset dobrih “Gavellinih” glumaca među kojima su se minijaturama isticali Nataša Janjić, Ksenija Pajić, Nenad Cvetko, Mladen Vasary, Ranko Zidarić i Filip Šovagović, a od gostiju Alma Prica i Božidar Boban.

U novoj predstavi “Peer Gynt” sve je bilo preko mjere i izašlo iz zgloba, ali glumci djeluju živo i nadahnuto i ne otaljavaju posao kao što smo u našem glumištu često navikli. Čak i redatelj Aleksandar Popovski u toj igri sviđanja i zavođenja publike posjeduje respektabilno oružje: scenografiju koju potpisuje grupa Numen i koja – razigravanjem stotinu bijelih plahti – radi kao autonoman imaginativni aparat.

Sve u svemu, nakon Rade Šerbedžije u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu i Branislava Lečića u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, novi “Peer Gynt” pojavio se u Zagrebu. On se pokazao, recimo to tako, veličanstvenim promašajem, jer su glumci bili puno bolji od nesuvisle zamisli redatelja i zato jer je sve bilo važnije od osnovne ideje ovog kultnog komada.